Galerija slika: https://www.dropbox.com/sh/w0ppqkyxk5ax3i5/AABUxawOWxhaDa1A2yHnagika?dl=0

Poslednji vikend jula, u susednoj nam državi Mađarskoj, u malom mestu Nađatad, rezervisan je od 1990. godine za triatlon takmičenje na distanci od 3,8km plivanja, 180km bicikl, i 42,2km trčanja. Sportisti to takmičenje nazivaju Ironman, po najpopularnijem takmičenju istih razdaljina, ali mnogo strožijih limita, kao i znatno viših kotizacija. Iz tih razloga Extrememan u Nađatadu je idealan za rekreativce sa ovih prostora, koji žele da se oprobaju u tako velikom izazovu.

Ove godine Subotičani su nastupali i štafetno i pojedinačno. Članovi Ark Tron su se izdelili u 2 štafete Tron mix 1 i Tron mix 2. Prvu štafetu smo činili Teleki Đerđ i Jamanta Šafranj (ja), a drugu Jelena Ademi, Aleksandar Šanjo Malagurski i njegov sin Adrian Malagurski. Iako na papiru protivnici, mi smo funkcionisali kao jedan tim, od 5 članova, i 3 dana smo proveli maksimalno posvećeni da bi svako od nas izvukao svoj maksimum. Ovo je bilo moje prvo takmičenje u štafeti, veoma mi se dopalo i u budućnosti ću rado prihvatati slične ekipne izazove, jer je osećaj prelep.

Pojedinačno su se prijavili za celu stazu Grgo Skenderović (Šri Činmoj Maraton tim), prvi put, i Dejan Kakonji (Šri Činmoj Maraton tim) po treći put u 3 godine.

Ceo događaj nije vezan samo za sport, već je biti deo toga kompletan doživljaj, jer je start uspred kampa, pored koga su bazeni i sportski tereni, tako da je naš plan bio da dođemo malo ranije, i odmorni i rasterećeni dočekamo trku, a isto tako nakon trke da imamo vremena za odmor. Ponekad višak slobodnog vremena i dobro raspoloženje može dovesti i do nepromišljenih postupaka, barem je tako bilo u mom slučaju. Iako sam uvek maksimalno skoncentrisana na trku, pogotovo koja mi je značila kao ova (uplanirana već 6 meseci, letovanje planirano da se vratim do crveno ubeleženog datuma), ideja za malo rastrčavanja i igranja fudbala kraj bazena, više od 24 sata pre trke, nije delovala kao nešto što može napraviti problem. Igrali smo bosi posle bazena, i epilog meni odrani tabani od žuljeva, a Šanjo skoro povredio ruku (on treba da pliva, a ja da trčim maraton). Momentalno odustajemo od bazena i stižemo u kamp, gde nas je dočekao Ćirić Dragan iz Subotice, koji je svoju trku imao tek sledeći dan uveče, na 26km. Od tog trena on postaje naš zvanični lekar i savetnik, i pokušava sve da nas popravi koliko je moguće do sledećeg dana, i usput nam prepričava svoja bogata iskustva i šta ga je sve zadesilo u 30 godina trčanja.
Mene obuzima panika da sam izneverila svoju štafetu i sebe, jer jedva hodam sa ranama na stopalima, da mi je neko rekao da je to moguće izvesti za tako kratko vreme (veći žuljevi nego posle ultre od 111km na Fruškoj Gori), nikada ne bih poverovala.

Brzo dolazi i dan trke i rano ustajanje, svako u svojim mislima, svi neispavani, ali odlučni da se zacrtano sprovede i da damo sve od sebe. Prvo na redu je plivanje, na jezeru koje je 50km od Nađatada. Dakle treba misliti na puno stvari, upakovati dosta opreme, jer prvo startuju plivači i čim oni izađu iz jezera, nastavlja se biciklom, koje takođe treba poneti i smestiti u depo. Start je doživljaj videti, dok sam bolno koračala sa zavijenim nogama, gledala sam u ljude koji skaču u jezero i plivaju u nedogled, do bova koje se jedva vide, a to je samo pola od prvog kruga, a ima ih dva. Gledajući to guranje u masovnom startu, dok se od muzike i reči voditelja koža ježi, shvatam gde sam ja daleko od tih zveri i da naši termini zverinjaka lepo zvuče, ali ovi ljudi tamo u toj vodi su neverovatno spremni i stvarno žestoko dobri sportisti.

Takmičenje traje, od naših startovali su Jelena i Đurika. Odlično prolaze prvi krug (1,9km), Đurika ima oko 3 min prednosti, s tim da on nastavlja dalje plivati sam, a Šanjo menja Jelenu, i na kraju plivanja ostvarena su lepa vremena Đurika 1h 35min, a dvojac u drugoj štafeti ukupno 1h 38min. Uzbudljiv je i nastavak, dok se Đurika morao spremati i oblačiti patike da nastavi i na biciklu, Adrian čeka spreman i motivisan Šanju, da preuzme štafetu i krene biciklom. Mi ostali se vraćamo u kamp kolima, na prvom okretu od 75km Adrian ima prednost od nekoliko minuta ispred Đurike. Sad već sunce poprilično prži i mi već računamo prolaze, vremena, Šanjo i ja smišljamo predviđeno vreme kada ćemo mi preuzimati trčanje, ali još pre toga Jelena treba da smeni Adriana posle 110km. Posle početnih 36km/h sad mu je već teže držati tempo, i razlika naših štafeta je opet mala. Đurika koji vozi svih 180km trudi se da drži taktiku stabilnog tempa oko 30km/h. Jeca zaboravlja na plivanje u glavi, i sprema se za novu disciplinu, i odlazi na izmenu.

Ja ostajem u kampu sa svojim mislima u glavi, koliko ću moći izdržati trku, koliko ću preći, koliko će me to usporiti, da li Đurika ide sporije biciklu, jer ne zna koliko ću ja moći trčati, sa druge strane prolazna vremena su mu po puškici koju mi je dao, još pre mojih defekta, dakle ide maksimalno kako je zamislio, rizikuje. Ćira je opet sa mnom, previja mi stopala, zatežemo malo jače, mora da izdrži trku, jednostavno mora, makar jedan krug (5,25km).
Uskoro smo na mestu za izmene Šanjo, Adrian i ja, oni su već malo umorni, ja bih bila spremna i odmorna kao zapeta puška samo za svoju disciplinu maraton, ali pokušavam da ne mislim kako ću trčati, da se skoncentrišem na svaki korak i da izguram krug. Gledamo u Đurikinu puškicu, predviđanje je tačno u limitu. Jelena stiže minut pre, a za njom i Đurika, oboje su iscrpljeni, poslednjih 70km pored sunca koje je pržilo, duvao je i vetar. Đurika je 180km završio za 5h 58min., a Adrian i Jeca ukupno za 5h 55min. Nemamo vremena da ćaskamo, grlimo se, menjamo brojeve i čipove i krećemo trčati.

Jasno mi je da će biti teško jer boli svaki kontakt stopala sa podlogom, što znači konstantno, ali raspoloženje mi se vraća a i motivacija, jer se krećem. Srećna sam jer idem i to dosta ok između 5:30 i 5:45 po km. Naravno to je ok, samo u toj situaciji, ali uspevam da ne budem opterećena vremenom, jer imam vrhovni cilj da istrčim. Prolazi prvi krug i odlučujem da dok god guram isti tempo, neću stati. Javlja mi se misao u glavi, citat koji sam pročitala negde „Pain is temporary, glory is forever” i shvatam da će bol jednom proći, da me svakako boli i kad sedim i kad hodam i šta god radim, a da ja ovaj maraton želim, mora biti upisan, da stoji tamo, da sam ga ja istrčala, a vreme više stvarno nije bitno, čak shvatam da i ovim tempom imamo ukupno vreme ispod 12 sati štafetu, a to nam je bio neki grub cilj pre starta.

 

Vreme prolazi, završavam drugi krug, vidim da me Đurika čeka, izgleda kao nov, kao da nije plivao i vozio biciklu ceo dan, vidim da je spreman da me zameni, ja mašem da neću, trudim se da protrčim što pre, jer naravno primamljivo zvuči sesti i ne mrdati se više, ali znam da to neću učiniti. Tešim sebe, kad izguram 21km, možda se predomislim. Ali to je laž, i dok razmišljam sama sa sobom, znam da je tako, jer kad prekoračim 21km znam da ne stajem do kraja maratona.

Usput vidim naše, dobro je guraju, vidim da su malo pretumbali izmene, ali vidim da su svi ok, biće dobri. Drago mi je, ponosna sam na sve njih, puno misli se vrti u glavi, jer nema se šta raditi osim misliti, da se ignoriše bol. Zeznute su i okrepe, ne smem stati, jer osećam da dalje neću krenuti, zato pijem i prolivam se usput, nema veze. Nestalo je i sunca, deluje da se sprema kiša, deluje kao olakšanje, ali proleće mi kroz glavu šta ako pljusne i prokisnu mi patike, to već ne bih pregurala da mi natopi noge. Atmosfera okolo je sjajna, volim da vidim naše na svakom okretu, pozdravi, osmesi, ovaj put bas ne uživam u bodrenju sa staze kao ranije, ali dešava se nešto i muzika je dobra.
Do 32-og km nije bilo većih problema, a onda poslednja 2 kruga, grče se mišići od nepravilnog gaženja (pingvin stil), počinje i blaga mučnina od silnih izo napitaka i svega, trudim se da dišem duboko, prevaziđem sve, srećem usput Grgu, Kakonjija, Duleta iz Beograda oni idu ceo Ironmen, i trudim se da i ja preuzmem njihovu filozofiju, da će se svakako završiti, samo uz više ili manje muke, sporije ili brže to nije bitno, ali odustajanja nema. Tempo mi je opao, sad mi je već ružno gledati da idem preko 6min po km, ali znam da sa prethodno ostvarenim ipak će maraton biti oko 4 sata. Uz slične misli protiče i tih 10km i utrčavamo zajedno u cilj Đurika i ja sa ukupnim vremenom štafete 11:42. Moj maraton 4:02, najsporiji do sada, ali ću ga uvek pamtiti, ipak je adrenalin proradio i postigla sam nešto novo za sebe. Stiže i trojac Tron mix 2 (njihov maraton ukupno 3:35, svi troje su se smenjivali), svi smo srećni, ushićeni, grlimo se i čestitamo međusobno, adrenalin radi, prepričavamo doživljaje, svako iz svog ugla. Tron mix 2 su postigli vreme11h 13min. ceo triatlon. Zadovoljni su postignutim.

Dva sata kasnije svi čekamo glavnog doktora Ćiru da i on završi svoju trku, pa zajedno jedemo i pričamo. Još jedan poduhvat je gotov, počinje vatromet i pljusak, pridružuje se i Grga, osmeh od uva do uva, on je izgurao sve prvi put.
Jutra posle trke u kampu se pamte zauvek, spokoj, kafa, dezinfekcija sa po kojom rakijom…Susreti sa ostalim Ironmenovcima, termalni bazen iako je sve mokro od kiše, ja šantam, neki se tromo vuku, ali svima je mir na licu. Uskoro se vraćamo u svakodnevnicu, ali 3 dana u Nadjatadu trajaće mnogo duže u našim sećanjima i srcima. A za sledeću godinu apetiti rastu, i bićemo tamo sigurno opet. Mislim da ću jedino fudbal možda zaobići. Trenutno bosa ni do kade ne idem 🙂

 

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2015/08/ironman-2015-ark-tron-palic-price-24.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2015/08/ironman-2015-ark-tron-palic-price-24-150x150.jpgJamanta ŠafranjPriče naših trkača  Galerija slika: https://www.dropbox.com/sh/w0ppqkyxk5ax3i5/AABUxawOWxhaDa1A2yHnagika?dl=0 Poslednji vikend jula, u susednoj nam državi Mađarskoj, u malom mestu Nađatad, rezervisan je od 1990. godine za triatlon takmičenje na distanci od 3,8km plivanja, 180km bicikl, i 42,2km trčanja. Sportisti to takmičenje nazivaju Ironman, po najpopularnijem takmičenju istih razdaljina, ali mnogo strožijih limita, kao i znatno...