Ovu zanimljivu priču tj svoje razmišljanje o trčanju, maratonima, velikim i malim, podelio je sa nama Dominik Deman. Svi trkači, kakve god rezultatske ambicije imaju, se pre ili kasnije zapitaju šta više vredi jedna “velika”, odnosno skupa inostrana trka sa hiljade učesnika, ili više manjih, bližih, povoljnijih. Te “velike” bi logično povezali i sa turističkim doživljajem, odmorom…a one manje nekad mogu rezultatski ispasti i lakše. Evo šta o tome misli Dominik, posle svog višegodišnjeg iskustva u trčanju maratona.

    Nedavno istrčani ljubljanski maraton  i približavanje ovogodišnjeg njujorškog maratona motivisale su me na ovaj tekst. San većine maratonaca je da istrči bar neki od takozvanih šest velikih maratona, odnosno onih koje spadaju u poznate world major marathons. Oni koji se razumeju u priču znaju da je u pitanju maraton u Bostonu koji se smatra najstarijim na svetu, a trči se svake godine trećeg ponedeljka u aprilu, na tzv. Patriots day još od 1897 godine, zatim njujorški maraton koji se trči u New York city-u od 1970, uglavnom prvog vikenda u novembru,  a utemeljio ga je Fred Libou i najmasovniji je na svetu sa oko 50000 učesnika, zatim maraton u Berlinu koji se organizuje od 1974 i gde često padaju svetski rekordi, a po pravilu je poslednjeg vikenda u septembru, zatim maraton u „gradu vetrova“, Čikagu koji se održava konstantno od 1977, obično drugog vikenda u oktobru. Vrlo ekskluzivan je maraton u Londonu koji se u ovom formatu održava od 1981, nije lako dobiti startni broj a u poslednjoj deceniji pet velikih je postalo šest kada je ovoj petorici anglo-saksonskih ili bolje reći germanskih dodat i japanski, odnosno maraton u Tokiju. Mada, ima trkača rekreativaca koje ove impozantne cefre i svetska trkačka slava ne zanose i ne vole maratone gde se trči za novac i gde je puno bogatih i slavnih. Ne krijem da i sam nekad maštam ili razmišljam da budem deo ove priče i serije o šest velikih maratona. Nestvarno mi deluje da će se ikada desiti da svih šest trčim, ali ponekad priželjkujem Boston, kao najstariji i u mnogo čemu jedninstven. Naravno mnogo je tu prepreka, zašto kriti: kao prvo norma za moj uzrast M-40, od 3h i 15min., minimum, (LR je trenutno 3:18:12) novac za takav aranžman, dobijanje američke vize (tu verujem da ne bih imao toliko problema), slobodni dani na poslu, sposobnost ili nesposobnost da se sam snađem u realizaciji ovog aranžmana kada bih kojim čudom savladao prethodne prereke.

    Realno sagledavajući situaciju u vezi sa mojim mogućnostima učešća na raznim maratonima i trkama, ne prvenstveno onim brzinskim, postavio sam sebi neke skromnije ciljeve i deo njih uspeo da realizujem. Još pre neku godinu sa prijateljem Miroslavom Savićem, maratoncem iz Kovilja sam na jednom noćnom maratonu razgovaro kako bi bilo dobro u narednom periodu trčati maraton u prestonici svake od država koje su nekada činile Jugoslaviju. Neki dan sam to gotovo i ostvario. Opet će neko ko je bolje upućen u problematiku možda reći: Čekaj, stani malo čoveče! Prestonica BIH Sarajevo nema maraton, pa nisi mogao tamo ni istrčati maraton“- jer za sada tamo se održava svake godine u septembru samo polumaraton. Slažem se zato sam proletos sudelovao i istrčao jedini klasični maraton na teritoriji BIH, tačnije u delu poznatom kao Republika Srpska, u pitanju je maraton simpatičnog naziva „Stazama Branka Ćopića“, a trči se od rodnog sela popularnog omladinskog pisca Hašana pa sve do Novigrada na Uni. Tako da to je  mojih šest velikih: Beograd, uporedimo ga sa Bostonom, jer je od pomenutih najstariji (1988 početak) sam istrčao tri puta (oko 3:37, 3:25 i 3:18), u oktobru 2015 sudelovao sam na Podgoričkom maratonu (oko 3:26)  koji se održava od 1994., uporedimo ga sa Čikagom ili možda Tokijom, naravno neko će reći da je ovo totalna glupost i da je nešto neusporedivo. Zatim tu je Skoplje 2016. maj (oko 3:42, tu sam se baš mučio), uporedimo ga sa Berlinom, ako ni zbog čega drugog ono zbog trijumfalne kapije koja pomalo podseća na Brandenburšku, a trči se ako se ne varam od 1997 sa nekim prekidima,( da sada ne moram da se konektujem na njihov sajt i proveravam, sve pišem u ovom člaku na osnovu sećanja iz glave), zatim pre nepunih mesec dana istrčah Zagreb (maraton se održava od 1992), uporedimo ga Londonom, možda trg sa okolnim zgradama i katedralom u pozadini pomalo podseća na Bakingemsku palatu (znam da će se neki opet zgranuti), tu sam imao oko 3:21, bliže 3:22 i konačno Ljubljana, neki dan, moj Njujork bar po broju učesnika, jer je najmasovniji maraton na prostoru bivše SFRJ, a održava se tek od 1996(tu sam imao vreme oko 3:20). Još kao džokere umesto svetskog prvenstva i Olimpijade ubacujem moj Novi Sad gde sam samo jednom ceo istrčao 2014 tek oko 3:46 i ostaje Sarajevo polumaraton na kome se nadam da ću dogodine učestvovati.

Neko će me možda okarakterisati i kao jugonostalgičara zbog ovog teksta, ali moj argument je da je neposredno pre raspada SFRJ odžavan samo Beogradski maraton od pomenutih, tako da ta priča donekle pada u vodu, ali ipak detinjstvo sam proveo većim delom u toj zajedničkoj državi. Zahvaljujući Ketii njenom Active travelingu trčao sam i u još nekim okolnim zemljama, posebno ističem Atinu i Košice. Neka se oni iskusni, sposobni maratonci koji su stvarno sudelovali na svim ili nekom od Big six maratonu ne nađu uvređeni, poštujem njihov trud i rezultate, ali ističem samo svoju viziju i razmišljanje, možda „small six“ neko će reći. Papir i elektronika izgleda trpe sve. Zadovoljan sam svojim trkačkim ostvarenjima, mada rezultatski moglo je i bolje, planiram još mnoge trke, nadam se i što više maratona, čestitam Keti, Srećku, Zdravku, Goranu i još nekim našima, navijam za njih i želim im da učestvuju na svih šest major maratona, a ja ću zasad kraj TV ekrana ili kasnije na you tube-u pogledati njujorški maraton u nedelju i naravno trenirati, jer to mi je najbitnije u trčanju, živeli i srećno!

Dominik.

 

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2017/10/ZG-cilj-I.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2017/10/ZG-cilj-I-150x150.jpgJamanta ŠafranjPriče naših trkača  Ovu zanimljivu priču tj svoje razmišljanje o trčanju, maratonima, velikim i malim, podelio je sa nama Dominik Deman. Svi trkači, kakve god rezultatske ambicije imaju, se pre ili kasnije zapitaju šta više vredi jedna 'velika', odnosno skupa inostrana trka sa hiljade učesnika, ili više manjih, bližih, povoljnijih. Te 'velike'...