Izveštaj piše dugogodišnji planinar, a od nedavno i trkač, Ivan Sokolović. Ovo je njegovo iskustvo sa prve trke od 10,5 km.

Mnogo toga se dešava prvi put u životu, pa tako i ovaj moj četvrt maraton, još u inostranstvu, tako da sam i ja postao skromni član međunarodnog kluba trkača. Moram priznati, imao sam priličnu tremu, iako su mi misli bile zauzete drugim stvarima, sve mi je došlo tako iznenada…

No, da krenem od početka. Prijave za ovu trku smo obavili još nekoliko nedelja ranije, tako da nismo imali razloga za nervozu i žurbu, pa smo od kuće pošli okupivši se negde oko 7 izjutra. Naš mali karavan od četvoro kola sa trkačima ARK Trona i našim prijateljima koji će nam davati podršku, stigao je na granični prelaz na vreme, nije bilo gužve, tako da smo za desetak minuta bili u Mađarskoj na putu za Morahalom. Mesto je blizu, svega desetak km od granice, pa smo prije 8 bili u centru. Odlazimo do novog Sportskog centra, veoma lepog i velikog, s obzirom da se radi o selu-banji, koja je naglo počela da prerasta u turistički gradić, uglavnom prenapučen našim građanima koji koriste blagodeti kupališnog centra sa termalnim bazenima. 


Morali smo malo da pričekamo, pošto su domaćini tek završavali pripreme za prijem trkača. Taman dovoljno vremena da razgledamo prelepu sportsku dvoranu. Prijave, podizanje startnih paketa i odlazimo do centra Morahaloma na čaj, imamo još dovoljno vremena do početka trke u 10 sati. Opušteno, ja sa limenkom HELL-a, (đavoljeg pića u pravom smislu te reči!), ispijamo čaj, polako se vraćamo do startnog mesta. Tu booster (HELL) počinje da deluje, osećam da su mi živci naelektrisani, svaki mišić igra, neki ludački osećaj, ne mogu da se smirim… Počinje i zagrevanje, sve to odrađujem, mala pauza pred trku, meni se vrti i zuji u glavi, mučnina u stomaku…Blaga panika počinje da me hvata. Ipak, tu je start, nemam vremena za razmišljanje, jedva uspevam uključiti GPS i nekako polazim, držim korak skoro sa čelom, čini mi se da sam spor, a trčim isuviše brzo za svoje mogućnosti, pace negde malo iznad 5 .. i tako prva tri km, dok konačno ne počinjem osećati realnost i dalje držim tempo. Odjednom, jaka bol me naglo preseca u desnoj ahilovoj tetivi, šta sad? Nekoliko koraka, zastajem, pešačim, osluškujem koliko boli. Svašta mi prolazi glavom, na pola sam staze, moram završiti makar pešačeći, nailaze Jamanta i Ćira, oni se već vraćaju, pokušavam ponovo trčati, sustiže me nekoliko trkača. Prkos, neki inat me tera i nastavljam. Uspevam korak namestiti da ne boli previše, da se bol ne pojača, i sada već mnogo sporije, ali dovoljno dobro da uspem završiti trku za 1 sat i 13 minuta po mom merenju (navodno sam dobro iznmerio!). Ipak sam zadovoljan, uspeo sam istrčati celu stazu!


E sad, sve mi se to izdešavalo iz mog neiskustva i naivnosti (iako imam godina kao Biblija), na kraju krajeva, čovek se uči dok je živ.
Naime, „snimio” sam mog drugara Edvarda, vrsnog trkača maratonca kako pred trku pijucka taj inkriminisani HELL, pa sam pomislio da će i meni takođe „dati krila”, i pokušao ga oponašati. Moram reći da nikada u životi nisam uzimao nikakav dope ni booster, i ovo me je zveknulo kao maljem, još sam srećan da nije ispalo gore. Ali povredu mogu mirno pripisati svojoj lakomislenosti. I loše napravljenom planu za trku. Ali kako Edvard kaže – „Život je more!” pa i ja prihvatam sve to kao činjenicu. Svaka škola se plaća, i dok čovek sam ne proba na svojoj koži, dotle ništa ne zna. Kasnije su me prijatelji sa iskustvom oko boostera pitali zašto ih ja nisam pitao kako to funkcioniše? E pa, što bih ja prepametan ikoga pitao…


Kasnije mo prešli na hedonističke aktivnosti, bazen, sauna, langoš (mekike sa sirom i pavlakom velike kao lavor), pivo… i tako u krug, sve dok nismo morali krenuti kući. Kao ograničavajući faktor je bilo radno vreme graničnog prelaza u 19 sati, inače bi još uvek bili tamo koliko nam je bilo lepo.
I još da pomenem da smo kao ekipa postigli lepe rezultate, Dragan Ćirić je bio 1. na 10,5 km, Jamanta Šafranj 2. mesto, a Bogdan Trbojević 2. mesto u kategoriji preko 50. Sa nama su trčali i Sebastian Ludaić, Nenad Grković, Sokcsity Zoltan…


Moj zvanični rezultat 73. mesto od 77, vreme 1:13:44, pace 7:00. Sve u svemu, lepa manifestacija, ljubazni domaćini i dobra organizacija za pohvalu, i naravno odličan provod u još boljem društvu. Hvala svima na druženju kao i podršci na trci!

Postignuti rezultati su:

-polumaraton 21km:

Dominik Deman: 1:33:10

Nenad Grković: 1:45:18

Bogdan Trbojević 1:45:20 (2.mesto u kategoriji preko 50 godina)

-trka na 10,5km:

Jamanta Šafranj 50:09 (2.mesto generalno žene)

Dragan Ćirić 50:11 (1.mesto u kategoriji preko 50 godina)

Sebastian Ludaić 54:37

Zoltan Molnar Gabor 57:24

Stevan Tutorić 1:05:54

Ivan Sokolović 1:13:36

-trka na 3,5km:

Atila Molnar Gabor 14:54 (1.mesto preko 50 godina)

Fotografije: Bogdan Trbojević

 

 

 

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2017/11/DSC01540-1024x768.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2017/11/DSC01540-150x150.jpgJamanta ŠafranjIzveštaji sa trka  Izveštaj piše dugogodišnji planinar, a od nedavno i trkač, Ivan Sokolović. Ovo je njegovo iskustvo sa prve trke od 10,5 km. Mnogo toga se dešava prvi put u životu, pa tako i ovaj moj četvrt maraton, još u inostranstvu, tako da sam i ja postao skromni član međunarodnog kluba trkača....