Izveštaj piše: Jamanta Šafranj

Leto je period kada dosta trkača učestvuje na triatlonima, a neki od naše ekipe se isključivo za triatlon i pripremaju, pa sam ovih godina i ja u letnje treninge ubacila i bicikl, kao i treninge spajanja (vožnja, pa trčanje, tzv. „brick“) a moja jedina triatlonska trka na kojoj učestvujem je ExtremeMan u Nađatadu u Mađarskoj, gde se ove godine 30. put održavala trka Ironman distance, ujedno i državno prvenstvo Mađarske.

Naime specifičnost ove trke je mogućnost štafetnih nastupa, masovnost, i akcenat na celokupni doživljaj i atmosferu, koji traje od srede, pa do vikenda trke, a mi već godinama putujemo u četvrtak, kada zauzimamo mesto u kampu, koji je uz bazen i sam trkački centar, gde je i cilj, ali ne i start (jer plivanje počinje na jezeru Đekenješ koje je oko 45km od samog Nađatada).

Ove godine ekipa iz Subotice je bila poprilično masovna, išli smo sa 3 auta. Ekipu su činili članovi TK Titan, a većina ujedno i članovi (tj upravni odbor) Ark Tron. U jednom autu je bio Aleksandar Malagurski koji se ove godine odlučio da prvi put proba da odradi najdužu triatlon trku, uz njega je bio sin Mario kao podrška, i Janoš Vero, naš prvi i najiskusniji triatlonac, koji je dugo držao Subotički rekord u ovoj disciplini. U drugom autu je bio Dejan Kakonji, kojem je ovo ako ne grešim 7. Ironman, sa svojom suprugom Anom, i Majom koja je išla kao podrška.

U trećem autu su bili Teleki Đerđ, Ivan Pivarčik, Saša Stojanović i ja. Svi su nastupali pojedinačno, osim Saše i mene, koji smo činili dvočlanu štafetu „The Beasts“. Nama je podrška stigla dan kasnije, Boris Zdravković je pomagao u bitnim segmentima logistike, pravljenja herojskih fotki, kao i podrška u testa partiju, da se popune svi depoi rezervi ugljenih hidrata za trku, kao ništa manje bitan deo trke.

Četvrtak i petak su brzo prošli. U četvrtak smeštaj, podizanje baze u kampu. Zajednički trening trčanja sa organizatorima, gde se obišla nova staza za trčanje, jedan krug od 5250m, koji treba istrčati 8 puta. Zatim podizanje startnih paketa, večera, i ogroman pljusak sa kojim se dan završio, ali vremenska prognoza je najavljivala sunčan petak, a najtopliju subotu tj. dan trke.

Tako je i bilo, u petak se sve brzo osušilo, uživali smo u relaksaciji na bazenu i laganom plivanju. Potom obilazak štandova najpoznatijih proizvođača opreme, razgledanje i kupovina gelova, praškova, i raznih dodataka ishrani. kasnije smo obišli jedan deo bajk staze, i da Saša koji nije do sada bio, vidi kuda se vozi, i gde su okreti, podsećanje i za nas koji smo već vozili tuda, a ujedno i proba bicikala, da li je sve u redu nakon transporta.

Veče je proteklo u pripremama za trku, kao i montiranju bicikli za transport do mesta starta, i brzo je sve utonulo u mrak i mir u kampu. Nikada do sada nismo tako lepo spavali pre trke, i alarm u 4:00 je zaista bio šok! S obzirom na udaljenost startnog mesta, mora se krenuti na vreme.

Dan trke, po planu stižemo do jezera, predaju se bicikle u depo, još malo pozdrava i BUM top je označio početak „Najdužeg dana u godini“, kako organizatori ovaj dan nazivaju, a kako Đurika kaže slobodno su mogli dodati i najtoplijeg.

Saša i ja ostajemo sa Borisom, jer štafete startuju kasnije, pratimo trku, pliva se 2 puta po 1900m krug, na kraju prvog kruga, postaje nam jasno da nekako svi naši, a i oni koje poznajemo kasnije završavaju prvi krug, nego što je neko njihovo standardno vreme. Posle trke u razgovoru zaključujemo da je plivanje verovatno bilo malo duže, pošto je bicikl trasa malo skraćena zbog lošeg puta, sve u svemu na kraju su realna vremena celog ironmana kad se sve sabere i oduzme.

Uskoro je došlo vreme da i Saša startuje, tako da su svi u trci još osim mene, jer sam ja izmena posle plivanja, prvi deo bajka vozim ja (106km). Toplo je bilo i dočekati izmenu, na mestu predviđenom za to, koje je na suncu. Do tad su pojedinačni takmičari iz naše ekipe svi isplivali i već su na bajku. Kad je Sale istrčao sa jezera uzbrdo do depoa, jasno mi je bilo da je malo nezadovoljan plivanjem, ali kako i drugima i njemu je bila ista dužina, a posle kada je saznao da je Ivan plivao 1:24, a on 1:26, a zajedno su i trenirali, nekako to je to bilo u datom trenutku.

Vožnja mi je protekla odlično do 70.km taj prvi deo od jezera prema Đekenješu, vetar se osetio, ali nisam dala da me omete, bila sam fokusirana, već sam jedva čekala da krenem, jer je manje toplo na biciklu, nego stajati u depou na suncu. Put je bio bolji, nego prethodnih godina, jer je izbačen najgori deo, pa sam bila i sigurnija i opuštenija nego prethodnih godina, puno tečnosti sam unosila, na svakoj okrepi menjala bidon, za nov sa hladnom tekućinom. Uzimala sam i tablete soli, Mg, i gelove koje sam ponela, znala sam da šale nema, da mala greška može koštati, no bez obzira na sve, oko 90.km sam već osetila u glavi pritisak od sunca, i kao blagu mučninu od toplote, a na tom delu se i vetar pojačao.

Bila sam već u krugu od 35km prvom od 3, od kojih će Saša izvoziti sledeća dva. Trudila sam se da mi ne opadne previše prosek, ali trebalo je biti jako oprezan, jer smo se tu susreli sa pojedincima, i gužva na stazi je sada već bila jako velika, stalno me ili pretiču, ili ja pretičem. Tu nekako u raznim mislima i samobodrenju da nema još puno, stiže okrepa i prvi put dobijamo hladne gelove, iz frižidera, to me je toliko osvežilo, da sam izgurala lakše do izmene.

U periodu tog kruga videla sam Ivana, Đuriku, Dejana i Šanju, i uverila se da svi lepo guraju, pa sam i sa te strane bila zadovoljna i sretna kad sam svoj deo završila. Odmah nakon izmene sam sa Borisom produžila u kamp, i nakon zasluženog osveženja, tuširanja, brzo smo počeli gledati rezultate, jer su se prolazi mogli uživo pratiti, a ovaj put smo imali wi-fi u krugu celog kampa. Videli smo da je Ivan završio ceo bajk segment (sa preko 33km/h prosekom) i da je krenuo trčati. A Kada sam videla da je Saša završio prvi krug, počela sam se lagano spremati da idem na mesto izmene, koje je bilo novo ove godine, kao i depo gde će se to odigrati, pa sam htela da stignem malo ranije da vidim kako i gde ostali menjaju. Na kraju nisam dugo čekala, jer je Saša dobro ubrzao tempo na kraju na prosek oko 33km/h tako da smo brzo prešli na početak trčanja.

U tom kratkom periodu dok sam išla na izmenu, uspela sam sresti Jančiku, sa velikom razderotinom na spoljnoj gumi, trka je za njega bila gotova. Uvek je tužno to videti, iako on kaže da je hteo da odustane i pre toga, prosto nije krenulo kako treba. U depou sam srela Dejana, koji je završio bajk i stigao sa iscepanom majicom, jer je imao pad. Srećom bez težih posledica, ali bol je ipak postojao od udarca, no bez puno komentara, on je već krenuo na trčanje, nema stajanja.

Krećem i ja trčati, već nakon kilometar se polivam, sve se usijalo, ali guram prvi krug malo ispod 5min/km tempo, pretpostavljam da dalje neću moći tako, kažem i Saletu da se puno poliva vodom jer je pakleno vruće. Od tog trena vreme jako brzo prolazi nama koji trčimo, pa opet žurimo da se malo okrepimo na pauzi, pa trk nazad na izmenu, i tako u krug. Naravno da je tempo opao na nekih 5:10-5:13, ali uslovi su takvi. Nama vreme prolazi ubrzano, ali pojedincima verujem da je stalo, oni imaju još malo, ali njima nema pauze i samo čekaju kraj, a kilometri se usporavaju i sporije nižu. Na svakoj pauzi ja pratim i njihove prolaze i postaje mi jasno da će Ivan verovatno ući u cilj dok ja trčim svoj deo, ali brzo na pauzi idem ka ciljnoj kapiji i srećem njega i Borisa, rezultat je oboren od prošle godine za 4 minuta (10:48), u mnogo težim uslovima, kapa dole!

Nema previše vremena za slavlje, brzo nastavljam dalje, čim je Saša stigao, meni je to poslednji krug, pa posle Saša još jedan, pokušavam malo ubrzati, ali nema mnogo razlike, tek 10-tak sekundi ukupno brže od mog prethodnog kruga, a pošto smo gledali prolaze bodrim Sašu da brzo trči posledji da imamo ukupno vreme brže od Ivanovog, i da stigne Đuriku u poslednjem krugu (štafeta startuje 1h 20 min. posle pojedinaca, pa se to taman izjednači do kraja, i slično svi završavamo, i onda se sačekujemo u cilju).

Uspevamo u obe želje, konačan rezultat 10:45h, i stižemo taman toliko pre da se islikamo u cilju i dočekamo Đuriku tako veselo, da su nas oterali iz cilja, da ne zaklanjamo fotke sledećem takmičaru. Ok malo nekad ponese euforija, ko može na sve misliti.

Ubrzo smo na okupu, stiže i zasluženo pivo, pa i masaža. Nakon toga pravac kamp, pa termalni bazen. Uskoro su već svi u cilju, prvo Dejan, pa nakon njega uz najviše navijačica u cilju i Šanjo. Uz večeru, zdravicu, počinje i spektakularan vatromet, i pada zavesa na još jedno izdanje ExtremeMan Nagyatad takmičenja.

I nakon svega jutro posle, pozdravljali smo se sa kolegama iz kampa, Hrvatima, sa „Vidimo se sledeće godine“, gledali smo kamp placeve, shvativši da neki unapred traže rezervaciju za izabrana mesta, pa smo birali pogodno za nas, koja su kad smo došli već bila zauzeta. Hmmm da li smo samo brzopleto izgovorili neke reči, ili je u glavi već otvoreno mesto za neke nove priče sa istog mesta, koje se nikad ne zaboravljaju? Vreme će pokazati.

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2019/08/viber_image_2019-08-11_01-00-08.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2019/08/viber_image_2019-08-11_01-00-08-150x150.jpgJamanta ŠafranjIzveštaji sa trkaIzveštaj piše: Jamanta Šafranj Leto je period kada dosta trkača učestvuje na triatlonima, a neki od naše ekipe se isključivo za triatlon i pripremaju, pa sam ovih godina i ja u letnje treninge ubacila i bicikl, kao i treninge spajanja (vožnja, pa trčanje, tzv. „brick“) a moja jedina triatlonska trka...