Izveštaj piše: Dominik Deman

Odluku da se prijavim za učešće na Beogradskom maratou sam realizovao u poslednjom trenutku, poslednjeg dana kada je to bilo moguće uraditi onlajn, 9.4.2026. Namera i želja je postojala još u januaru, ali nisam smeo ni sebi glasno da je priznam. Od 24. avgusta 2025. do 20. januara 2026. godine sam vrlo slabo trenirao, odnosno vrlo malo sam trčao. Povreda živca u predelu zadnje lože i levog kuka sporo je prolazila. Oporavak bi možda bio kraći da nisam napravio kobnu grešku nastupivši sa tom povredom, tada još svežom, na čivijaškom polumaratonu u Šapcu 7.9.2025. Trku sam završio sa negativnim rekordom od 2:08:47 hramljući. Treći krug od 7km sam odhramao i odšetao, mada nisam ni tada odustao. Krajem oktobra i početkom novembra sam odradio nekoliko terapija kod subotičkog terapeuta i kiropraktičara Josipa Kujundžića i stanje se popravilo, ali još sve nije došlo na svoje mesto. Probni treninzi nisu bili sasvim zadovoljavajući. Često bi nakon treninga bol ili probadanje nailazili kasnije taj dan. Maratone u Budimpešti i u Larnaki na Kipru sam samo gledao i navijao za moje prijatelje Ivicu, Zoliku i Peđu. (doduše na Kipru sam otrčao 5k kao trening). U decembru sam imao desetak ili malo više uglavnom lakših treninga. U tom periodu donekle mi je uteha bilo plivanje dva puta ili ponekad tri puta sedmično, mada ono nije moglo u potupunosti da zameni trčanje. U oktobru i novembru sam par puta subotom vozio bicikl po Petrovaradinu i okolini.

     Novu godinu sam započeo sa dva treninga. Prvi put sam odradio novogodišnji trening sa novosadskim trkačima po prilično toplom vremenu za početak januara. Nakon toga sam krenuo sa terapijama kod poznate kiropraktičarke Svetlane Bošković u Novom Sadu. Nakon pauze od 17 dana kada je u pitanju trčanje započeo sam zimske pripreme u utorak 20. januara na svetog Jovana ili što bi mi Petrovaradinci katolici rekli na Fabijana i Sebastijana. Cilj je bio uspostaviti ritam od četiri trčanja sedmično. U utorak i četrvrtak trenizi su uglavnom bili u subotičkoj Dudovoj šumi, u subotu u Petrovaradinu po brdovitim ulicama moga detinjstva, a nedeljom su bile dužine po Novom Sadu koje sam postepeno povećavao od 12 do 32km. Tri kraća treninga radnim danima i subotom sam podizao od 6 do 11 km. Utorkom sam pokušavao raditi neki lakši fartlek, četvrtkom tempo na dužinama od 1 milje do 4km. Povreda od prošlog leta mi deluje sanirano i ako je to mesto postalo osetljivije, ali se na žalost intenzivirala stara povreda plantarne fascije desnog stopala koju sam pokušao sanirati sa kratkom serijom od 5 uzastopnih terapija u Novom Sadu za vreme Uskršnjih praznika kod gospođe Bošković Cece, mada je greška možda bila što tada nisam prekidao trening i utorak i četvrtak sam trenirao te sedmice, jer sam već u sebi prelomio da ću učestvovati na Beogradskom maratonu na nekoj od trka. U ovim tromesečnim pripremama sam primetio još neke negativne stvari. Nije me puno iznenadilo smanjenje brzine jer to ide i sa povećanjem broja godina, ali primetio sam sa postepenim povećavanjem dužina da mi se noge nekako brzo „napune“ postanu teške, olovne, pomalo utrnute uz pomenute probleme sa desnim stopalom. Budući da je još bila zima nisam puno tečnosti nosio, mada sam pokušavao sa Magnezanom C, jednim ili dva na treninzima dužim od polumaratona. Nekako bih već oko polumaratona bio iscrpljen i sve rezerve bih istrošio. Verovatno je organizam bio zasićen ili iscrpljen načinom ishrane, ishranom paradoks biljaka ili možda njenim čestim kršenjem u obliku slatkih proizvoda i piva pre svega.

Bilo kako bilo, uželevši se trkačkih izazova, a saznavši da ću imati obaveza u školi 18. aprila u subotu kada su bili predviđeni polumaraton i 10K na ovogodišnjem Beogradskom maratonu rizično i hrabro sam u četvrtak 9. aprila uplatio startninu za maratonsku trku. Kada sam približno sabrao kilometražu tromesečnih priprema ona je iznosila skromnih nešto između 500 i 600 kilometara. Čestitajući Ivici Uskrs pomenuo sam mu odluku o učešću na Beogradskom maratonu, što ga je obradovalo. Plan je bio da se priključim njemu i još dvojci trkača. Plan za maraton je bio oprezno ići što duže, prema treninzima je bilo realno da bih mogao u kontinuitetu trčati 30-tak kilometara, a onda pokušati malo povratiti snagu hodanjem i ubacujući lagane trčeće deonice, nešto slično mi je jednom savetovao Mirko Dubovečak iskusni subotički trkač-veteran. Tokom Uskršnjih praznika dao sam sebi oduška u mesnoj i proteinskoj hrani, a moram priznati i pilo se uglavnom vino i pivo, vrlo retko žestina. Ivica mi je javio da ima jedno mesto u smeštaju u nekom hostelu kod stare Železničke stanice koji je rezervisao Vlada Bulajić iz Bačke Palanke za njegovog prijatelja iz Palanke, Ivicu i njega.

     U petak 17.4. predveče posle posla sam započeo sa pakovanjem stvari da sutradan podnevnim vozom iz Subotice nakon posla krenem put Beograda i priključim se prijateljima na expu ili u smeštaju. Već sam bio pri kraju, kada stiže poruka od Ivice da je smeštaj otkazan, navodno pukla cev, posle mi kaže jedan kolega u školi da je to stara fora hostelijera, ako hoće da te otkače, kada možda imaju bolju ponudu i unosnije goste. Naravno postojao je i plan B, možda malo zahtevniji, ali sigurniji. Baza će mi biti roditeljski dom u Petrovaradinu, gde ću provesti subotu veče i noćiti, a brzi voz će me za kratko vreme rano ujutro odvesti do Beograda. Propao je i dogovor da posle više godina odem i na utakmicu, jer me je Ivica stari Vojvodinaš i firmaš pozvao da odemo na Marakanu gde su od 17h te subote igrali Zvezda i Voša, misleći da ćemo noćiti u Beogradu. Budući da do toga nije došlo i on je odustao od utakmice.

     Prvi deo plana je donekle ostao isti. Po toplom aprilskom danu sam u subotu 18.4. krenuo put Beograda prekrativši vreme u vozu čitajući strip, avanture jednog kriminologa, o detektivki Juliji Kendal, ne uspevši do Beograda ni da završim jednu celu priču, a nekada sam putujući na relaciji Subotica-Novi Sad vozom uspevao da pročitam i po dva stripa. Na stanici Beograd-centar poznatijoj kao Prokop bio sam u 13:25h. „Da vidimo malo kako stojim sa snalaženjem?“- pomislio sam. Google maps su nešto vrludale, pokazivale su nešto čas ovamo, čas onamo, budući da sam sada prvi put bio na novoj stanici Prokop, pa na kraju odlučih da batalim tu tehnologiju da ne bi bilo preko preče, a naokolo bliže i spustih se glavnim putem ka Mostarskoj petlji ka Gazeli, dok ne ugledah ulaz u Stari sajam. Pronađoh podzemni prolaz ispod ulice Vojvode Mišića i nađoh se u poznatom okruženju Beogradskog sajma koji posećujemo gotovo svake jeseni sa školom kada je sajam knjiga. Bilo je još dosta pešačenja do hale 4, ali sve zajedno sa kratkim zaustavljanjem stigoh za pola sata.

     Expo je na mene ostavio dosta dobar utisak. Na podizanju startnih paketa nije bila naročita gužva. Čim sam rekao startni broj devojka koja je radila je samo zatražila uvid u lični dokumenat i brzo je pripremila startni paket. Prošetao sam malo okolnim štandovima, jedna volonterka me je uslikala kraj monitora na kom se pojavio moj startni broj sa imenom i prezimenom iznad panorame Beograda. Dobih na poklon na obližnjem štandu i jednu energetsku kašu, uzeh reklamu za maraton u Portu. Nađoh na jednom štandu neki novi model Hoka patika, ali kada sam pogledao cenu od 30.000 dinara, prava sitnica, brzo se udaljih od tog štanda sa mislima o zlu multinacionalnih kompanija, korporativnog kapitalizma, eksploatisanju drugih i tome slično, mada mogao bih si priuštiti te patike, ali iz principa nisam. Dođoh u srce hale i pored bine naiđoh na kutak za pasta parti. Vidim Barilla im je sponzor, kao i u Ljubljani. Ne odoleh izgledu, mirisu, a i ukusu. I ako je plan bio da ne „guštam“ pasta parti, jer po doktoru Gandriju, tvorcu metode paradoks biljaka, najveći neprijatelj čovekovom organizmu su žitarice, posebno integralne, osim prosa koji nema ljusku sa lektinima, setih se starih dana, a i pomislih: „Pošto sam im već platio oko 6500 dinara, daj da to što više iskoristim!“ Priđoh momcima u kuvarskim kapama koji su služili i upitah: „Možeš li mi reći ili pokazati kako izgleda bon za pasta parti da ga pronađem lakše u ovom startnom paketu koji je imao više stvari, a ja ih još nisam vadio.“ Dečko me gleda nekoliko trenutaka i kaže: „Prika, ja tebe ništa ne razumem!“ Pomislih: „Kulturološke i razlike u mentalitetu između nas severnjaka-prečana i ovih Beograđana da ne kažem baš Srbijanaca, su izgleda postale sve veće, tako da su nam misaoni i jezički konstrukti sada već drugačiji. Izgleda da problem ipak nije bio u tome, nego je bio mnogo jednostavnije prirode, jer izgleda da za pasta parti nisu ni bili štampani neki bonovi, pa kada sam detaljnije pokušavao da mu objasnim da je običaj na mnogim expoima pred trke da se za dobijanje neke paste moraju pokazati ili dati neki bonovi, da bi jeo, on me je opet gledao. Kada sam ga konačno pitao kako bih mogao da dobijem jednu porciju, on je rekao: „Pa što ne kažeš tako, sipaću ti“! Stvar je tako jednostavno rešena, a ja sam je zakomplikovao svojim objašnjenjima. Za obližnjim stolićem sam stojeći uživao u svojoj pasti usput slušajući na obližnjoj bini iskustva jednog trkača trenera neke grupe koja se sastaje i trenira na beogradskoj Adi koji je objašnjavao kako je potrebno trenirati. Vrlo brzo sam napustio halu i po veoma sunačnom i donekle vetrovitom popodnevu u hladu hale sam najpre kupio kartu putem telefona i aplikacije Srbija voz, a zatim se žurnim koracima sa podosta stvari udaljio ka glavnoj železničkoj stanici.

      Posetu expu sam obavio za rekordnih pola sata i pet minuta pre 15 časova sam već udobno sedeo u regiovozu koji je uskoro krenuo put Petrovaradina. Završavajući jednu strip avanturu Julije Kendal i gledajući rezultate prepodnevnog polumaratona, uz pokoju sliku i rečenicu koje su slali Bogdan i Jamanta za četrdesetak minuta se preda mnom ukazao voljeni Petrovaradin. Ponekada bih gledanje u dobri stari strip ili buljenje u ekran „debitela“ zamenio kratkim pogledima na obronke prelepe Fruške i Dunava kome se opasno približismo kada je pruga prošla renovirani Čortanovački tunel. Po prilično toplom vremenu sam pešačio duž glavne ulice Petrovaradina ka stanu gde i stigoh nešto iza 16h.

Ugodno popodne i veče u Petrovaradinu je brzo prošlo. Uz popodnevnu kafu i čokoladu sam uutonuo u čitanje knjige slovačkog pisca Dušana Šimka „Maraton Huana Zabale“ u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada koju sam nedavno nabavio i iskoristio kao malu motivaciju za ovaj maraton. Naravno reč je o čuvenom argentincu Zabali, olimpijskom šampionu iz 1932. godine u Los Anđelesu i čuvenom Košičkom maratonu, najstarijem u Evropi koji se trči od 1924. godine. Zabala je nastupio u Košicama 1931. godine i ubedljivo je pobedio tada vodeće evropske trkače ostvarivši rezultat nešto više od 2h:30 minuta, a ostavivši iza sebe drugoplasiranog Galamboša, čuvenog mađarskog maratonca iz tog vremena, dobrih dvadesetak minuta. Šimko kroz reminiscencije svojih junaka prikazuje socijalnu strukturu i malograđanštinu međuratnih Košica novostvorene Čehoslovačke federacije, kao i kratak period mađarskog revizionizma u vreme fašističke diktature, a zatim i dolazak one druge crvene diktature i Čehoslovačku iza „gvozdene zavese“. Veoma podsticajan detalj pripovetke po kojoj je zbirka dobila ime je taj u kome se opisuje kako je Zabala veče uoči maratona otišao u čuvenu katedralu u Košicama i srdačno prostonarodno, kako je samo on znao na argentinskom dijalektu „kastežana“ – španskog jezika molio Gospu (Bogorodicu) da pobedi sutra na trci. Setio sam se svoje mise u istoj crkvi na dan Košičkog maratona na kojoj sam bio tog dana, te nedelje, početkom oktobra 2016. godine, na koju sam i zakasnio, a posle sam trčao i maraton čiji je start bio u 10h.

Sledio sam primer Zabale i ja, ali naravno nisam išao u Košice, nego mnogo bliže u Gospino svetište Tekije kraj Petrovaradina. To predveče, na početku hodočasničke sezone bila je misa za mog prijatelja Petra Pifata poznatog Petrovaradinca i ljubitelja Tekija koji je preminuo u 41. godini od kancera ostavivši mladu ženu i malog sina. Okrepljen pričešću telom i krvlju Hristovom koja je ovaj put bila pod obe prilike što nije često kod Rimokatolika i nahranjen Božjom rečju koja je donosila susret Isusa i učenika na putu za Emaus utonuo sam u zvuke uskršnjih pesama budući da je nakon liturgije bio kratak uskršnji koncert HKPD Jelačić, društva kome i sam pripadam. Molio sam i ja pomalo Bogorodicu, doduše ne da pobedim sutra kao Zabala svojevremeno, jer bi takva molitva bila nerealna i drska, nego da izdržim i dođem do cilja s obzirom da sam znao da nisam spreman dovoljno. Duhovno osnažen to veče sam se opuštao uz razgovor sa roditeljima i uz večeru, lagano spremajući stvari za maraton sutra ujutro.

Usledila je ponovo još jedna mala promena planova, u vezi sa sutrašnjim zajedničkim odlazkom rano ujutro u Beograd sa Ivicom i Bulajićem, a možda i Nebojšom Vujković Cvijinom. Ivica je krenuo za Beograd na ekspo tek u subotu uveče oko 20h, a budući da je planirao prvo da obavi neku trgovinu, pošto mu je hobi i dodatni posao trgovina knjigama, jedva je stigao na ekspo negde oko 21:55-22h, posle mi je pričao. Pitam ga: „Nisi bio na pasta partiju?“ On mi kaže: „Kakav pasta parti? Kada sam tamo dotrčao sve su već sklonili, skoro nikog nije bilo, jedva sam i broj dobio, ali zato i dve majce, jer im je samo to ostalo, pa da ne nose nazad!“ On je spavao kod sestre u Bežaniji… Pred spavanje čitam još jedan psalam i uživljavam se.  Stih kaže: „Gospod je oslonac tvoj, tvojoj nozi on posrnuti ne da.“ “To je dobar znak”- pomislih i polako pokušah utonuti u san.

Deo Subotičana je već prvog dana manifestacije odradio trku. Na grupi sam pomalo pratio Bogdana i Jamantu. Bogdanove fotke su postepeno pristizale na grupi. Jamanta je završila ispod 1h:45min, više kao trening pred Sarajevski maraton, dok je Bogdan imao peh sa toaletom u drugoj polovini trke. Pritislo ga je, pa je svratio na jednu pumpu usput da obavi nuždu nešto posle 15km, a trku je okončao za oko 2h:14 min, a da nije ove nezgode verovatno bi bilo nešto iznad 2h. Slična situacija se i meni letos dogodila na Noćnom maratonu u Novom Sadu koji sam na kraju završio za oko 4h:06min, a verovatno bi da nije bilo odlaska u toalet okončao za oko 4h. Polumaraton su iz Subotice istrčali još Dijana Šarčević za oko 1h:57 min. i Jovan Jurić po prvi put, za oko 2h:04 min., bar kada su u pitanju rekreativci bliski našem klubu ARK Tronu. Jamanta i Bogdan su iznajmili smeštaj u starom delu Beograda na Dorćolu, a posle su svoj uspeh proslavili u kafani Grmeč.

Jutro maratonske trke me je dočekalo u stanu mojih roditelja u Petrovaradinu. Ustao sam još za mraka da bih okončao poslednje pripreme i kako dolikuje ušao u nedeljni dan. Nešto nakon pola šest sam se uputio ka železničkoj stanici. Već se razdanilo, a usput sam uspeo da kupim novi broj sportskog žurnala, pa sam u vozu natenane pročitao sve o maratonu i još ponešto o fudbalu i košarci. U vozu je bio još jedan maratonac meni nepoznat. Bio je već u šortsu i patikama, samo je obukao gornji deo trenerke zbog svežine jutra. Pri izlasku iz voza upitao me je da li i ja idem na maraton, na šta sam potvrdno odgovorio, pa smo krenuli zajedno, a usput nam se pridružio još jedan Rus i dečko iz Inđije. Maratonac koga sam sreo u vozu se zove Jovan iz Novog Sada je, ne pripada ni jednom klubu, sam trenira, trčao je nekoliko maratona do sada, između ostalog i Berlin. Životna želja mu je da trči maraton u Tokiju. Za ovaj dan je ciljao vreme ispod 3:30h, a ne zam da li je i ostvario s obzirom da ga nisam pitao za prezime. Kombinovali smo bus i pešačenje i nešto pre pola osam smo prispeli do šatora za presvlačenje garderobe. Tu sretoh Ivicu i Mišu Segedija. Uz malo nervoze sam obavio poslednje pripreme pred start uključujući i osnovno zagrevanje i desetak minuta pre početka maratona se nađoh u startnoj zoni, gde susretoh Nebojšu Vujković Cvijina.

Okvirno gledajući moj plan se sastojao od toga da pokušam da 30 kilometara u kontinuitetu istrčim, a da zatim pravim 1-2 minuta hodajuće deonice uz 3-4 minuta laganog trčanja između, ili da bar pokušam u kontinuitetu trčati 2 sata, pa šta Bog da posle. Znao sam da ne smem da se baš jako zaletim u početku, mada opet masovan start trke i nizbrdica u prvih par kilometara su me povukli, pa je na nekim kilometrima peis bio ispod 5 minuta (što sam kasnije kod analize trke video), a smatrao sam da ne bi trebalo da bude brži od 5:20/km. Okrepe je bilo sasvim dovoljno, a kolona trkača se posle 5 km malo razvukla pa je bilo udobnije za trčanje. Protrčavali smo tada između solitera Beograda na vodi. Podrška na ulicama je bila sasvim dobra, mogao se videti i po neki transparent. Prošli smo široku ulicu Vojvode Mišića u kojoj je i Beogradski sajam, na kome sam dan pred podigao startni paket. Približavali smo se mostu na Adi. Manji uspon me nije mnogo zamorio, trčao sam tih par kilometra spontano uz jednu Poljakinju. Sišavši na Novi Beograd, nakon 12km počelo me je pomalo peći stopalo desne noge na tabanu, ali nije bilo jako neugodno. Verovatno je već tada bilo vreme da uzmem jedan Magnezan C koji sam imao uz sebe, ali sam po nekom svom zamišljenom planu čekao da prođe 15 km i da se noge već pomalo udrvene i napune umorom. Obradovao me je susret sa Goranom Čegarom, negde na 17 kilometru i njegova podrška. Posle 18 km sam izgubio svežinu, a i psihološki sam pomalo pao, kretali smo se još ulicama Novoga Beograda, a polako se ulazilo u Zemun. Ček point za polumaraton je bio u Zemunu, gde se prvi put osvrnuh na prolazno vreme i videh da je nešto iznad 1h:48 minuta, što je bilo prebrzo za moju sadašnju formu.

      Gledao sam da vučem makar do 2h trčanja u kontinuitetu, zatim sam još malo produžio trčanje i kada ugledah oznaku 24 km pređoh u brži hod. Pokušao sam dalje sa primenom recepta, hodaj 1 minut, a zatim trči lagano 3 minuta i to je funkcionisalo narednih 55 minuta, a onda me obuzela čudna malaksalost i blaga mučnina pa sam periode hodanja morao produžiti, a periode trčanja skratiti. Preko Brankovog mosta sam uglavnom trčao, bar kada se reka nalazila ispod mene, kao i na nizbrdici niz most. Obilazak oko Kalemegdanske tvrđave je zanimljiv, ali na nekim mestima i težak. Prolazimo Dorćolom, nema još puno do cilja – znam, ispred mene je jedno vreme neki trkač sa dalekog istoka. Jedan drugi pripadnik njegove rase je ležao pokraj puta, bio je svestan, imao je bolnu grimasu, oko njega je bilo 2-3 pripadnika Crvenog krsta. Zapazih tada kako me stiže Nebojša Vujković Cvijin dok sam hodao. Kada sam prešao ponovo na trčanje, obiđoh ga, a zatim smo se još dva puta smenjivali u vođstvu, a na poslednjoj maloj uzbrdici pred cilj kaže mi Nebojša prelazeći me: “hajde sada idemo”! Lagano je ubrzo i poslednjih 100 metara je usprintao u cilj obilazeći jednog dečka. Stigoh posle nekih dvadesetak sekundi kada je na semaforu stajalo 4:13:30, a na mom satu 4:13: 04. Činilo mi se da je finiš bio još 100 metara da ne bih mogao da se pomerim. Ipak mogao sam laganim korakom da idem ka finišerskoj zoni, stigao sam Nebojšu, malo smo razmenili iskustvo uzimajući medalje i finišerske okrepe od volonterki. Njemu je ovo bio deseti Beogradski maraton, a pre nekih 8 godina je postigao svoje najbolje vreme u Beogradu od 3:06. Laknulo mi je, bio sam zadovoljan borbom i ustrajnošću, ali naravno ne i rezultatom na ovom mom petom Beogradskom maratonu.

     Još dve anegdote sa staze donosim. U prvom delu trke, negde na početku Novog Beograda neki momci iza mene tada su ugledali mlade volonterke Crvenog krsta pokraj puta i počeli su da viču: “Joj, nije nam dobro, dođite pomozite nam, sve nas boli!” Ne znam kako su devojke odreagovale na ovu malu provokaciju, plašio sam se da mnogo skrenem pogled i izgubim fokus sa trčanja. Na drugom delu Novog Beograda već nakon 30 km, kada sam u mislima sebe prekorevao što neću da se dostojanstveno povučem iz maratonskog trčanja, odnosno što sam startovao na ovom maratonu, neki momci sa druge strane široke ulice su vikali: “Šta je ovo neka revija kačketa? Da li ste vi ovde došli da trčite ili promovišete vaše kačkete?!” Nisam smeo ni da pogledam, jer sam se osećao posramljeno zbog toga što sam u tim trenutcima samo hodao.

Nakon trke, posle obavljenog toaleta, kojeg gutljaja vode i progutanog probiotika, prošetah do šatora za masažu i istezanje. Priđe mi jedna devojka i upita me da li želim masažu ili istezanje uz savet fizioterapeuta. Pristao sam. Prišao mi je jedan korpulentni stariji muškarac sa bradom pitao je šta mi je, što me je u prvi mah zbunilo, ali se brzo ispravih, rekavši da me plantarna fascija, ili stopalo desne noge muči. Preporučio me je njegovim pomoćnicama i rekao “Kod ovog gospodina obratite pažnju na stopalo sa zatezanjem lista.” Dok sam čekao na red, popunio sam neku kratku anketu. Devojka koja me je preuzela se mnogo trudila, ali mi je delovalo da joj je nekako neprijatno ili da se plaši da me ne povredi. Verovatno se i nisam osećao najbolje od preznojavanja, polivanja vodom, čak mi je i startni broj bio malo ulepljen, da li od Magnezana C ili od meda koji sam uzeo na 25km, a dobio sam ga jednom priliko u nekom restoranu uz čaj pa sam ga sačuvao i poneo na marathon. Gledala me je u oči kada je stiskala i nameštala stopalo i pitala sa zebnjom: “Da li vas ovo boli?” Odgovorih da ne, odnosno u manjoj meri. Uradila mi je i kratku masažu kičme i leđa, zahvalio sam joj i poželeo prijatan dan, pa sam zatim krenuo ka šatoru za presvlačenje. Lagano se presvukoh, pogledah na sat, prošlo je već 13h, maraton već traje preko 5h. Nazvah Ivicu, verujući da je već završio, a ako i nije on obično trči noseći telefon uz sebe. Javio se brzo i rekao mi je da je u obližnjem parku na klupi, odmah iza šatora. Lako sam ga pronašao. Sedeo je na jedoj klupi, oko njega su se okupili ljudi obučeni za šetnju gradom, a iza se istezala jedna prilično lepuškasta devojka. Kaže mi Ivica: “Taman sam hteo da se presvučem ovde u parku, kada me okružiše ova devojka kojoj je danas prvi maraton i njena porodica i prijatelji koji su došli da joj daju podršku. Rekoh mu da u šatorima za presvlačenje nije gužva, čemu se on obradovao, ali je prvo izvadio jedan burek da pojede. Ivičin maratonski ritual obuhvata dva bureka na dan maratona, jedan ujutro pre same trke, a jedan posle. Završio je nešto ispod 5h.

U šatoru za presvlačenje sretosmo veterana Beogradskog maratona, Nedeljka Todorovića, legendarnog Neđu meteorologa. Pita ga Ivica: “Koji ti je ovo maraton?” On odgovori: “Prvi danas!”, pa se nasmeje i doda da od 39 Beogradskih maratona nije trčao samo 1999. godine kada je bilo bombardovanje, a i prve dve godine je trčao samo polumaraton. (1988. na prvom Beogradskom maratonu distanca je iznosila nekih 23km). Dok se Ivica presvlačio odoh do cisterne sa vodom da operem jabuku iz finišerskog paketa i usput sretoh Mikija Ranđelovića, nosio je limenku piva Bira Moreti koju je kupio u obližnjem Maksiju. Predložih Ivici da sednemo na neko lepo mesto na pivo, da svakako častim jer ima razloga, a to je ne rezultat u maratonu nego dve decenije rada u prosveti. Ivica pristade, svakako je i on prosvetar, ali reče:” Zašto da pijemo u skupim kafićima, kada možemo u Maksiju kupiti nekoliko piva i usput piti.” Složio sam se sa njim, ali ne zbog novca nego zato što je bilo oko 14 časova, a mi imamo povratnu kartu za voz koji sa Prokopa polazi u 15h. Brzo pronađosmo u Knez Mihajlovoj Maksi, a Ivica još iskusno trgovački reče: “Čekaj da vidimo koja su im piva na akciji!” Zgrabih dva ladna Bira Moreti, a on uze tri različite limenke, ali kada je video da sam ja uzeo dva piva i kozju surutku, on reče: “Ako si ti uzeo dva, ja moram bar četiri”! Složio sam se sa njim.

Kamena klupa ispred Narodnog muzeja na Trgu Republike. Neobično je topla, vidi se da je od jutros bilo direktno sunce. Sedimo Ivica i ja. Ispred nas je statua kneza Mihaila na konju. Upravo na današnji dan 19. aprila 1867. godine Beograd je konačno postao srpski, jer tog dana pre 159 godina osmanska posada je napustila Kalemegdansku tvrđavu, a njihov predstavnik Ali paša Riza predao je simbolično ključeve grada knezu Mihailu. Nedaleko od muzeja je i plac koji je pripadao knezu, a on ga je velikodušno poklonio da bi na njemu bila izgrađena zgrada Narodnog pozorišta. Pogled na prostran trg ometa bina za proglašenje pobednika, kao i pregrade postavljene zbog verovatno nekog renoviranja, koje sprečavaju bolji pogled. Neobavezno ćaskamo, Ivica priča dogodovštine od sinoćnjeg dolaska u Beograd i kako je jedva stigao na expo. Posle trke pivo prija, ono me lagano omamljuje, usporava, ali taj osećaj je dosta prijatan, posle velikog umora i pored toga što nisam sjajno trčao. U jednom trenutku Ivica kaže: “Zamisli da nas sad neko vidi, sedimo ispred Narodnog muzeja i pijemo pivo na klupi”! Malo se nasmejah toj konstataciji, prolazilo je puno ljudi, ali niko od onih ko nas poznaje.

     Krajnje je vreme bilo da pođemo na železničku stanicu da bismo stigli na voz, ostalo je još oko pola sata. Kombinujući pešačenje i vožnju nekim busevima, a usput smo i završavali pivo, stigosmo prilično brzo na Prokop. Udobno se smestismo u regio-voz koji je već bio postavljen. Tamo se pozdravismo sa Veljkom Popovićem i još nekolicinom Kuljana. Uskoro je voz krenuo i nakon što je prošao gradilište Novog Beograda gde pomalo uspori, zašao je u divan kićeni Srem obasjan popodnevnim aprilskim suncem. Otvorismo još jedno pivo koje me je već bilo prilično omamilo, ali i otvorilo apetit za jedan kasni ručak u roditeljskom domu po dolasku u Petrovaradin. Po dolasku na stanicu predložih Ivici ponovo, da ga vodim na piće. On kaže: “Možemo u obližnji Maksi na piće”- po oprobanom receptu iz Beograda. Ipak za koji trenutak se pojavila devetka koja vozi u deo grada gde Ivica stanuje, a nedeljom ne ide toliko često, pa smo se pozdravili i dogovorili okvirno za neka majska druženja koja nemaju toliko veze sa trčanjem. Sledi sumiranje utisaka, odmor, razmišljanje, pravljenje i realizovanje nekih daljih sportskih i životnih planova.

 

    

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2026/04/20260422_093620-1024x683.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2026/04/20260422_093620-200x200.jpgJamanta ŠafranjIzveštaji sa trkaIzveštaj piše: Dominik Deman Odluku da se prijavim za učešće na Beogradskom maratou sam realizovao u poslednjom trenutku, poslednjeg dana kada je to bilo moguće uraditi onlajn, 9.4.2026. Namera i želja je postojala još u januaru, ali nisam smeo ni sebi glasno da je priznam. Od 24. avgusta 2025. do...