Iz dalekog nam Gdanjska, Mito nam opisuje utiske sa maratona u ovom istorijskom gradu.

Gdanjsk – simbol slobode i kosmopolitskog duha

Tri nedelje nakon maratona u Klužu, još uvek osećajući da se telo nije potpuno oporavilo, krenuo sam na put ka Gdanjsku. Sam put je bio mala avantura: kombijem iz Subotice do aerodroma Ferenc List, zatim direktan let do aerodroma Lech Wałęsa i autobusom do centra Gdanjska. Ovaj maraton je za mene bio prilika da trčim bez pritiska i jurnjave za rezultatom – da doživim grad kroz korake.

Dan pre trke grad je već bio obuzet sportskom atmosferom. Tramvajem broj 10 otišao sam do Amber Expo hale po startni paket. Put je vodio pored brodogradilišta, kranova i dimnjaka – kulisa koje podsećaju na industrijsku snagu Gdanjska. A onda, kao kontrast, pojavila se moderna Polsat Plus Arena, sagrađena za EURO 2012, danas dom Lechije Gdanjsk i ženske fudbalske reprezentacije Poljske. Preko puta je Amber Expo, sajamski i kongresni centar, spreman da ugosti maratonce iz 49 država. Redovi učesnika, osmesi i uzbuđenje – sve je mirisalo na sutrašnji izazov.

U povratku sam prošetao starim gradom, ulicama koje pamte zlatno doba trgovine u 16. veku, ali i razaranja Drugog svetskog rata i mukotrpnu obnovu. Prolećno sunce izmamilo je turiste i lokalne stanovnike na obale reke Motlave. Tu centralno mesto zauzima Žuraw, monumentalna lučka dizalica iz 15. veka. Služila je za utovar i istovar robe a pogonili su je radnici hodajući unutar ogromnih drvenih točkova, nešto poput ljudskih hrčaka. Nedaleko je moderna zgrada hotela Fahrenheit poznata po svojim nepravilnim linijama, nazvana po čuvenom fizičaru, pronalazaču živinog termometra, rođenom u Gdanjsku.

Pored muzeja Drugog svetskog rata vratio sam se u smeštaj u Młode Miasto – modernu četvrt izgrađenu na temeljima starog brodogradilišta. Tu se istorija i savremenost prepliću: fasade novih zgrada podsećaju na nekadašnji izgled kraja, a stare šine i kiosci ostaju kao podsetnik na prošlost. Ovde se setim i Güntera Grasa, nobelovca, koji je pisao o svom rodnom Gdanjsku. Ovaj grad ne zaboravlja svoju prošlost, nosi svoje ožiljke kao ordenje, ali ne prestaje da se menja i da sanja novu budućnost.

Nedelja, dan maratona. Još pet minuta do starta. Kratak govor gradonačelnice, odbrojavanje i masa se pokreće. Stadion odjekuje koracima, a zatim izlazimo na ulice još vlažne od kiše. Tempo 4’06” – pazim da ne preteram. Publika stoji uz trotoare, atmosfera je topla uprkos oblačnom jutru.

Prvi kilometri vode pored brodogradilišta i industrijskih hala. Na sedmom kilometru prolazimo pored muzeja Solidarnosti – masivne zgrade koja podseća na zarđalu olupinu broda. Tu se koraci stapaju sa sećanjem na radnike koji su nekada tražili pravdu, ali i na Jerzyja Popiełuszka, sveštenika čija je hrabrost postala simbol otpora i vere u slobodu.  Dalje, reka Motlava donosi miris Baltičkog mora i pomorsku tradiciju grada. Prolazimo pored Baltičke filharmonije Frederika Šopena i ulazimo u srce starog grada. Kaldrma nije idealna za trčanje, ali prizor renesansnih zgrada i povici „Dawaj! Dawaj!“ nose nas dalje.

Na Aleji Pobede dočekuje nas tenk T-34 – simbol oslobođenja Gdanjska 1945. Slede kilometri ravne avenije, meditativni ritam, društvo starijeg gospodina sa brkovima. Potom stižemo u Olivu, jedno od najlepših predgrađa, pa nastavljamo pored monumentalne Ergo Dvorane. Urbani deo ostaje iza nas, a ispred je turistički Sopot. Zelenilo, miris mora, peščana obala Baltičkog mora. Šetalište puno prolaznika koji bodre maratonce. Muzika, okrepa, i lagano ka cilju.

Na poslednjim kilometrima ostajem sam sa svojim mislima. Nisu mračne kao filozofija Artura Šopenhauera, rođenog ovde, već šarene. Nije mi bitno da li će biti ispod 2:55 ili nekoliko sekundi preko. Uspon na nadvožnjak, nizbrdica ka stadionu. Povik „Pięknie biegniesz!“ daje dodatnu snagu. Ulazim na stadion – 2:55:11.

Medalja oko vrata je u obliku kompasa, sa zrnom ćilibara u centru. Simbol pomorske tradicije i činjenice da je Gdanjsk prestonica ćilibara. Trka je završena, ali osećaj slobode i kosmopolitskog duha ostaje. Gdanjsk je grad koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a maraton je jedan od načina da ga upoznaš.

Organizacija maratona bila je na izuzetno visokom nivou: sve je funkcionisalo besprekorno, od starta do cilja. Na stazi je bilo mnoštvo volontera, nasmejanih i predusretljivih, koji su svojim trudom i energijom učinili da svaki korak bude lakši. Posle trke u Amber Expo su bili obezbeđeni tuševi, mobilne kabine za toalet, sve čisto i kulturno. Ovde je bila dostupna i masaža, kao i topao obrok: testo, paradajz čorba i voće. Bilo je i raznih napitaka, ali pivo nisam video. Uostalom, meni je i voda dovoljna.

Popodne se nebo razbistrilo. Biće to jedno od onih večeri kada se grad otvara ka nebu, baš kao u 17. veku kada je Jan Heweliusz sa ovdašnjih krovova posmatrao zvezde i strpljivo crtao sazvežđa. Podižem oči ka nebu koje je i on gledao i osećam se ispunjeno i zahvalno.

 

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2026/05/Picture1-1024x767.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2026/05/Picture1-200x200.jpgZlatko BedićIzveštaji sa trkaIz dalekog nam Gdanjska, Mito nam opisuje utiske sa maratona u ovom istorijskom gradu. Gdanjsk – simbol slobode i kosmopolitskog duha Tri nedelje nakon maratona u Klužu, još uvek osećajući da se telo nije potpuno oporavilo, krenuo sam na put ka Gdanjsku. Sam put je bio mala avantura: kombijem iz Subotice...