Piše: Nemanja Suvajac

Odakle početi ovu priču?

Unapred da se izvinim na dugačkom uvodu, ali bio bih izuzetno nepravedan prema sebi ako ne bih počeo od Kulina Bana.

Od 2006-e godine, pa na ovamo, suočavam se sa konstantnim povredama kolena, a operacije se nižu jedna za drugom, sveukupno njih 5 (jednom levo koleno-meniskus, na kojem posle kidam ligamente koje nikada nisam operisao i četiri puta desno koleno, što meniskus, što prednji ukršteni ligamenti) koje su me i odvojile od fudbala (sa ove tačke gledišta hvala Bogu, jer ne bih doživeo ni promil uzbuđenja koje proživljavam od momenta kada sam počeo da se bavim “suvim trčanjem”). Elem, kada sam bio u najboljoj formi usledeo je pad i nova operacija, za sada poslednja, 16.05.2023.godine, vađenje dva šarafa ugrađena tokom operacije prednjih ukrštenih ligamenata, novi oporavak, ajd’ Jovo nanovo, što bi rekli.

Svako normalan bi preispitao šta i kako dalje u životu, postavio neke ciljeve u skladu sa realnim stanjem, ali tu dolazi sada glavna caka, ja nisam normalan i izuzetno nije lako biti ja. Šta ja radim? Ja uzimam izolir traku, oblepljujem kolena i kažem sebi “e nećeš ga majci”. Toliko tvrdoglav zapanjujem sam sebe činjenicom da se trkanju vraćam već u avgustu u Kanjiži i još plus obaram PB na 10km. Eeee to je ono što je mojoj glavi trebalo, prekretnica, doza motivacije direktno u krv, trke se zatim nižu, sitne povredice su tu, ali sam odlučio da na njih više ne obraćam pažnju, teretana leči sve.

Bliži se ono glavno, uvod je polako pri kraju. Završava se 2023-a godina, uspešno, bilo je i polumaratona i petica i OCR trka i kilometarskih humanitarnih štafeta, mozak počinje da radi 200 na sat, počinju da se prijavljuju trke za 2024-u godinu, ali počinje da se rađa i misao “Kada ću istrčati svoj prvi maraton?”, i ta misao me non stop kljucala. Naravno, pošto sam rekao da nisam normalan, rekao sam sebi nema maratona da ga “trčiš” 6 sati već samo onda kada budeš fizički i mentalno spreman da to bude oko 4 sata, ako ne do kraja 2024-e, onda u 2025-u. E tu stupa na scenu Sarajevo, izbacuju objavu da je gratis startnina za sve učesnike kojima će to biti prvi maraton u životu, datum 12.05.2024. godine, skoro pa tačno godinu dana nakon operacije. Nema druge, srce je reklo da je to to, mora biti neki znak, em bih zaokružio jednogodišnju priču svoju, em je u pitanju očev rodni grad u koji sticajem glupih ratnih okolnosti nikada nisam kročio.

Nema druge, prijava je pala, mentalno sam jak, fizički videćemo, ne razmišljam o tome sada. U januaru počinju pripreme kao nikada do sada, povećavam mesečnu kilometražu na distance o kojima sam samo sanjao, pravim u proseku 175 km mesečno, što je za mene ohoho. Kako vreme prolazi, kako poboljšavam lična vremena i na 10km i na polumaratonu i to za dosta dosta, za 2-3 minuta, tako apetiti rastu i pored prvog cilja “istrčati maraton” postavljam sebi i drugi “istrčati maraton za ispod 4 sata”.

Stiže poslednja nedelja pred glavni čin, trema me drma kao nikada u životu, da prostite (ali najbolje ćete shvatiti tako 🙂 ), svaki dan idem na wc kao na dan trke 😂, krećem u petak, a spakovan već u četvrtak ujutru, šta da kažem. Naravno ne može sve da teče kao po loju, mora se nešto izdešavati pa to ti je, usled privatnih situacija koje su se desile ostajem sam, nema dugo iščekivanog porodičnog odlaska, neće biti supruge na cilju, moral malo pada. Tražim prevoz, jurcam gde ću, šta ću, privatni haos, u pomoć uskače drugar, ide i on na polutku, voziće me, uskače sestra, ide i ona. Uf, dobro je, preskočili smo i ovu prepreku.

Stižemo u Sarajevo u kasnim satima petak veče, dovoljno samo da razmrdamo noge od puta po Baščaršiji i pravac krevet. Subota, standardno preuzimanje paketa, druženje sa organizatorom, Lončar Darkom, razmena poklona, tradicionalna šetnja i obilazak grada (kilometri se uvek prave, nikada se u krevetu ne leži), uvek nasmejani i dobro raspoloženi Goran Čegar iz Apatina iskače iz svakog ćoška spreman uvek da bodri, potapše po ramenu, podeli neki savet, nailazimo na dobro poznata lica, porodica Grković, porodica Mezedi, Martina, Teleki, Jamanta, Zoltan. Jedemo kao da smo iz gladi pobegli, malo previše za moje standarde, rekao bih da trema čini svoje, ali kažu valja se, a i ko zna kada ćemo ponovo, nižu se burek, sirnica, ćevapi, baklave. Kumovi su tu da vode na kahvu pred povečerje. Kahva, pica i idemo, treba spavati, sutra sledi pakao. O samom Sarajevu neću, ostavljam vam da maštate ili bolje, da odete i uverite se sami u čari koje nosi. Ali avaj, nema spavanja, oči na vrh glave, gledam u plafon i tek negde oko 1 sat posle ponoći uspevam, ali se celo veče nešto budim i prevrćem, a treba ustati u 5 i u 8 istrčati 42 i kusur kilometara, au majko mila.

DAN D, 05:00, zvoni alarm, idemo, buđenje, rituali, sve se tačno zna šta kad i kako, kikiriki puter, džem od jagode, banana, orasi, čudim se što ne mogu puno, wc naravno. Krećemo ka startno ciljnom mestu, prijatelj Dragan, sestra Jovana nas tamo čeka. Osmesi su tu, raspoloženi smo, vreme je ekstra za trčanje, nema više od 10 stepeni u startu. Tu su svi, zagrevamo se sa Marjanom, stižu Skajranersi. 7:45, uzbuđenje je na vrhuncu, obavljam poslednji poziv, javljam se supruzi, sve može da počne, spreman sam, pa kud puklo da puklo. Tu sam na startu okružen prijateljima, tu mi je sestra, kući me čekaju moji, trčim sa Nenadom, šta može da pođe po zlu. Kreeeećeeeemoooo!!!

Prvi deo trke odličan, lep ambijent, ima hlada, lepa trasa (iako je mene lično malo ubilo u pojam onoliko pravog, bez skretanja, ali avaj), noge lete, osećam se super. Gelovi su tu, na svakih 7km po 1, magna shot je tu, izotonik je tu. Trčimo Nenad i ja u društvu, lepo, lagano, prijatno, rasterećeno, mašemo fotoreporterima, skoro pa ni ne gledamo na sat, ali ipak sa dozom bojazni jer smo možda malo brži od očekivanog. Zatim dolaze na red fantastična šumica, prelep kraj, vrelo Bosne, ajoj koja lepota. Ubrzo prolazimo lagano oznaku za 21km, pozdravljamo se sa Marjanom, prijateljem Draganom i krećemo dalje, sa istim elanom, nesvestan šta nas čeka. Staza se menja, nema zgrada okolo, nema šumice, polako se izlazi iz urbanog grada i ulazi u deo gde imate samo asfalt ispod i planine ispred, počinje sunce da bije, žega je tu. Ostaju samo maratonci, raštrkani, razbacani. Oko 25-og km, gledam, analiziram, pejs oko 5:30, imam kraj za oko 3:50:00, prebrzo, ne želim da rizikujem, namerno usporavam. Prolazimo Istočno Sarajevo, 30-i kilometar, konačno malo ljudi izlazi na ulice da nas bodri. Sunce sve više prži, asfalt je sve topliji, mi sve umorniji, ali i dalje je cilj tu, dostižan. Sad već ne znam na kom kilometru, rekao bih oko 35-og gubim saborca, Nenada mi nema više, ide on, ali usporava. Odlučim i ja usporiti, spuštam pejs tako da završim maraton za 3:55:00, ali neiskustvo i prebrz start, kada sam se osećao dobro, uzimaju danak, pejs ide jako ispod i ulazim u rizik, na granici sam. Iako smo se vratili u urbani deo grada, ulice su puste, asfalt je zaista vreo, deo patika mi je otpao, ali se vraćam na početak priče, nenormalna glava kaže da idem, da idem, 4 sata je tu. Nailazim na velikog humanitarca Marka Gajića i Aleksu, daju mi dodatnu snagu, motivišu, ej ceo maraton Marko gura Aleksu u kolicima i to po ko zna koji put, e pa sada su gurnuli i mene motivaciono. I onda jedno iznenađenje, ulazimo na stadion Grbavica, Željoooo, juhuuuu, srećaaaaa, nisam znao da ćemo proći ovuda, lepota, bombonica. Izlazim sa stadiona i vraćam se u realnost, 40-i kilometar i blokada, bam, moram da prošetam, nema druge, gelovi istrošeni, izotonik mi je sada presladak, glava kaže šetaj i da nisam prošetao nekih 400-500 metara, sa ove tačke gledišta, ne bih ispunio cilj. Idemo, idemo, još malo do kraja. Izlazim na ciljni pravac i kao da gledam, uvek će mi ostati urezano, cenim 200m do cilja, vidim zvaničan sat pokazuje 3:59:00, cenim 30 sekundi po 100m i gas, gas koliko me noge nose, pecnuo list, ali ne stajem, gas, gas, 4 sata mi samo u glavi, ništa drugo. Prolazim cilj, pritiskam svoj sat (moje jedino merilo) i gledam 3:59:56, ugledam sestru, Dragana, padam, nemam snage više ni za šta, ali srećan, presrećan. Sedim, skidam one čuvene izolirke, pijem sve i svašta da se povratim, ustajem, to je to, srećan, presrećan. Grlim Dragana, grlim sestru, njenu drugaricu, zovem suprugu, smrzavam se, nema veze, pijem pivo, graviram medalju i padam na travu sam sa svojim mislima “USPEO SI MAJMUNE”. Oprostite mi na šturom kraju, jednostavno nakon prolaska kroz cilj sve mi je kao kroz maglu.

Rastanak sa sestrom 🥺 svako svojim putem, Dragan i ja se spremamo, krkamo ćevape ponovo, pakujemo se i vraćamo se, ne u Srbiju, nego u realnost.

Sarajevo, 12.05.2024., ostaće mi večito ugravirano u sećanju, mesto i dan kada sam ušao red besmrtnih (ili za malo umro, isto mu dođe 😂 ), prvi put u očevom rodnom gradu i prvi istrčan maraton u životu, sve prvi put, ali ubeđen sam ne i poslednji. Neko za mesec dana ne doživi toliko uzbuđenja, treme, sreće, elana, osmeha, patnje, straha, bola, raspada, bodrenja, energije, oduševljenja, radosti, tuge, koliko je kroz mene prošlo za samo ta 4 sata. Maraton, 42,195 km, nešto neverovatno, neka sasvim druga dimenzija u odnosu na bilo koju drugu atletsku disciplinu, nešto nedokučivo. Vreme na satu, meni lično najbitnije, jer sam sam sebi jedini protivnik 😉 , 3:59:56 (zvanično čip vreme 3:59:48) me čini presrećnim i daje mi snagu i volju da sledeći još spustim. U ovo malo vremema ispunjena 3 cilja (očev rodni grad, istrčan maraton, maraton ispod 4 sata).

Jedna medalja, pored moje finiširske, je dobijena gratis, nosim je doktoru Mirsadu Maljanoviću, kao zahvalnost što mi je omogućio da zaokružim ovu jednogodišnju priču.

Uzimam olovku u ruke 🖋️ i pišem nove stranice, nove ciljeve 📖, još nisam rekao sve.

GDE ĆEMO SLEDEĆI?

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2024/05/sar4-1024x683.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2024/05/sar4-150x150.jpgJamanta ŠafranjPriče naših trkačaPiše: Nemanja Suvajac Odakle početi ovu priču? Unapred da se izvinim na dugačkom uvodu, ali bio bih izuzetno nepravedan prema sebi ako ne bih počeo od Kulina Bana. Od 2006-e godine, pa na ovamo, suočavam se sa konstantnim povredama kolena, a operacije se nižu jedna za drugom, sveukupno njih 5 (jednom levo...