Izveštaj piše Teleki Đerđ

Triatlon na half distanci, koji sam već par godina merkao ali evo, ove godine su se kockice poklopile i evo mene ove godine u Poreču.  Sredina oktobra, malo sam bio skeptičan da nije suviše kasno za trku za zatvaranje triatlonske sezone, ali nije, sudbina je podesila pravo letnje vreme i naš petodnevni izlet se pretvorio u mini letovanje bez i jednog oblačka i izuzutno prijatnom temperaturom i vazduha i mora. Četri dana pre trke proveli smo u leškarenju na plaži, plivanju, opuštenim šetnjama na obali mora i u starom gradu Poreča. Ja sam ubacio i poneki kraći trkački i bajk trening u jutarnjim satima ali uglavnom sve opušteno.

Dva dana pre triatlona bio je organizovan zajednički obilazak bajk staze za učesnike, gde sam se i ja pojavio da bih ipak imao nekog pojma o stazi, koja je u odnosu na ranije godine skroz promenjena i za svakog je nova. Vozi se od zelene lagune, gde je centar trke, plivački i trkački segment, start i cilj, pa direktno u unutrašnjost Istre. Tu je usledilo pravo iznenađenje, staza je nešto najzahtevnije od svega što sam ja u životu vozio. Celo vreme na lokalnim, uskim putevima sa lošim asfaltom, bukvalno bez i jednog metra ravnog, krivina do krivine i stalno gore-dole, milon sela, voćnjaka, ležećih policajaca. Posle 25 km video sam dosta i okrenuo sam se natrag sa još jednim triatloncem i krenuli smo za Poreč. Barem tako smo mislili. U tom lavirintu uskih putića i sela od desetak kuća, zalutali smo ko magarci u magli. Ali zemlja je okrugla i izbili smo negde kod Vrsara i vratili se u Poreč sa južne strane.

Osvanula je i nedelja, dan trke, start u 8 sati. Pomalo još hladnjikavo ali izlaskom sunca brzo se zagrevalo.  Postrojili smo se za start na plaži u zelenoj laguni. Većina u neopren odelima, ja sam ipak odabrao neopren sa kratkim rukavima i bez nogavica, temperatura mora je bila oko 20 stepeni i smatrao sam to boljim rešenjem. Već na prvi pogled sa obale sam procenio da četiri crvene bove razmeštene u preavougaonik u vodi, ne stoje baš simetrično i da je jedna baš očigledno, suviše udaljena.  Nakon trke sam saznao od takmičara koji su imali gps satove da smo umesto 1900m plivali najmanje 2200 ili čak i više. Uprkos tome plivanje mi je baš doblo leglo i isplivao sam za moje mogućnosti jedno od najboljih plivanja, 45min. Kod istrčavanja iz vode stajali su pomagači, svakog da malo pridrže uzbrdo na plaži. Ja naravno nisam shvatio smisao, pružene ruke prema meni, pa sam se lepo na brzake, u trku rukovao sa dvojicom volontera, što je voditelj prokomentarisao sa šaljivom kreacijom da postoje veoma ljubazni likovi koji se nakon plivanja rukuju sa svakim.

Uspevam brzo da obavim skidanje neoprema i oblačenje biciklističkih cipela i kacige i izlećem na, sad već jednim delom poznatu, bajk stazu. Sva sreća da ranije nisam upoznao i celu stazu, možda bih i plakao. Od početka do kraja isti krivudavi lavirint gde se lako zarađuje morska bolest, non-stop, gore dole. Prsti na rukama su me zaboleli do kraja od neprekidnog šaltanja na menjaču. Prvobitna namera da malo uštedim noge za trčanje je bila mrtva zamisao, bilo je nemoguće. Do kraja boleli su mi svi mišići u listovima i butinama. Ali kao slučajna kompenzacija za duže plivanje, bajk staza je bila kraća, 84km, i meni je trebalo 2:51 da se izborim sa tim. Inače pored svih muka, bilo mi je vrlo zabavno, na uzbrdicama sam prelazio dosta takmičara sa tt biciklama, koji su se bas mučili sa menjanjem brzina u uzdignutom položaju iz sica, na dosta mesta se samo tako moglo popeti. A na nizbrdicama su me sustizavali ali sve je to kratko trajalo, posle svakog nadole, stiže sledeće nagore i muke počinju iznova.  Znao sam da naplata svega toga stiže na trčanju.  Tako je nekako i bilo.

Trči se pored mora, od zelene lagune do plave lagune i natrag, četiri kruga. To je baš atraktivan deo sa puno navijača u prelepom okruženju ali i trkačka staza je blago valovita sa poprilično krivina, koje u stvari nisu ništa specijalno teški, ali posle takvog bicikliranja i najmanja visinska razlika smeta. Sa betonskim nogama uspevam nekako da održavam željeni tempo i na kraju ni ne ispada tako loš polumaraton 1:49. Sad posle svega sam vrlo zadovoljan sa tim a i krajnjim rezultatom od 5:33:47. Konkurencija je bila izuzetno jaka,  i u apsolutnoj i u kategorijama. Pogledom na startnu listu pre trke sebe sam procenio negde od 6 do 10 mesta u M55 kategoriji,  nije bilo iznenađenja, bio sam 9.

Izuzetno dobra organizacija, dobar startni paket, nakon trke, točilice na plaži u samouslužnom režimu   (ih šta mi još treba) i švedski sto u super ekskluzivnom hotelu,  gde smo se i ja i moja verna pratnja, Eva do vrha nakrkali. I na postolju su se delile vredne nagrade ali ovoga puta ja sam od toga izostao, postoje  još strašni, matori zverovi.  Umoran, ali sa napunjenim baterijama, povratak u normalu, u svakodnevni život ali u glavi se već motaju planovi za sledeću triatlonsku sezonu, idemo dalje, Poreč će me videti još!

https://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2018/10/djurika-porec-768x1024.jpghttps://www.tron.org.rs/wp-content/uploads/2018/10/djurika-porec-150x150.jpgJamanta ŠafranjPriče naših trkača  Izveštaj piše Teleki Đerđ Triatlon na half distanci, koji sam već par godina merkao ali evo, ove godine su se kockice poklopile i evo mene ove godine u Poreču.  Sredina oktobra, malo sam bio skeptičan da nije suviše kasno za trku za zatvaranje triatlonske sezone, ali nije, sudbina je podesila...