Sezona je počela – Kapošvar polumaraton
Izveštaj piše: Nemanja Rajković
Toliko iščekivan start nove trkačke sezone za premijeru je imao kao po tradiciji polumaraton u Kapošvaru. Tronova trkačka ekipa u sastavu Seba, Ćira, Đurika, Vugi, Saulić, Stojke, Jamanta i Nemanja, pojačani prisustvom gospođe Ludaić, u subotu u ranim jutarnjim časovima uputila se put brdovitog Kapošvara. Jutarnja kombinacija kiše i snega ulila je nadu da će vremenske prilike u nedelju na trci biti prave zimske. Međutim, osim otežanog i oduženog puta, više nismo dobili ništa. Put do Baje je prošao brzo, a tamo mali predah uz kaficu i dočekujemo Vejin Predraga iz Apatina koji još malo pojačava brojnost naše trkačke ekipe. Nakon 5h puta konačno stižemo na naše odredište. Smeštamo se na tradicionalno mesto, srednjoškolski dom. Nakon kraćeg predaha i male kupovine, upućujemo se na gradski trg gde se održavala čudna tradicionalna igra gde maskirani meštani igraju oko vatre, takozvane Maškare. Po koje kuvano vino, pečena kobasica i vreme je brzo prošlo. Preuzimamo startne pakete i u kafiću se opuštamo još malo. Upućujemo se ka smeštaju gde svako obeduje šta mu najviše prija i polako ležemo u krevet uzbuđeni zbog sutrašnje trke.
Posle, za mene, lošeg sna na pretvrdom krevetu, jutro donosi veliki optimizam. Prijatnih nekoliko stepeni u plusu, bez padavina, bez vetra i sa suncem koje miluje obraze doneli su nam pravo prolećno jutro. Idealni uslovi za tešku, brdovitu stazu u Kapošvaru. Na vreme smo se spremili, napustili smeštaj i čekirali se na bazenu odakle smo laganim kasom došli do trga sa kog se u roku od pola sata očekivao start trke. Lagano zagrevanje je prekratilo to čekanje i tačno u 11h, naš domaćin Peter Atila, na razglasu je pustio trku.
Pošto trku u Kapošvaru trčim prvi put nisam imao pojma šta da očekujem. Govorili su da je staza jako teška, da se pazim, da ću pući. Trčao sam potpuno nepoznatom stazom znajući da je ona puna manjih uspona i nizbrdica ali i sa 5 velikih brda-uspona. To mi je ulilo dozu adrenalina ali i opreza, te sam s toga krenuo dosta rezervisano. Krenuo sam iza Đurike i Stojketa, a ispred ostatka naše ekspedicije. Prvih 3km na uglavnom ravnoj stazi je prošlo dosta brzo, a onda krivina od 90% stepeni i prvo brdo. Pogled na gore me je zaista uplašio, ovo je stvarno bio veliki uspon. Sitnim koracima i dosta laganim tempom sam se popeo tih 1km koliki je uspon bio, a onda na nizbrdicama koje su sledile pustio sam korak koliko god sam mogao a da mi to ne predstavlja preveliki napor. Cela ta prva prepreka mi je dosta lako pala, shvatio sam da je to zbog toga što sam poslušao savet iskusnog lava Đerdja Telekija koji me je savetovao: lagano na usponu, jako na dole. Došao je i drugi uspon, čini mi se oko 1500m konstantnog laganog uspona koji je trajao kao večnost. Pred njegov kraj sustižem Stojketa koji se lavovski borio, iako je bio vidno bolestan i van treninga, i zajedno trčimo narednih nekoliko km do narednog uspona, koji je bio najveći do tada. On malo posustaje a ja idem napred sitnim koracima. Dovikuje mi da čuvam snagu jer je ovo do sada bio lakši deo trke. Penjem se i prolazi mi kroz glavu da sam možda prebrzo išao i da ću se raspasti. Na satu mi je tada prosek bio ispod 4:40, nisam bio siguran da li da usporim ili da nastavim istom brzinom. S obzirom da su mi vremenski uslovi neverovatno prijali i da sam se osećao dobro odlučio sam da ništa ne menjam. Uspešno sam savladao i ovo brdo ali ubrzo je naišlo i četvrto, možda nešto kraće ali strmije od prethodnog. Dok lagano trčim tako uzbrdo, na horizontu od sunca se ne vidi kraj i na trenutke se pitam kako ću uopšte doći do cilja. U svom tom razmišljanju nekako sam se popeo do vrha i kao po već oprobanom receptu izuzetno brzo se spuštao na dole. Znajući da mi je ostalo još samo jedno brdo, ulilo mi je veliko samopouzdanje. A onda i to poslednje brdo, ima i ime, neko Ivanovo brdo. Odmah sam se setio kolege Ivana Pivarčika, reko evo njegovo brdo za kraj. Trčim po nikad strmijem terenu pedesetak metara a onda shvatam da ne mogu. Kroz glavu mi prolazi ko li je smislio da se trči uvako uzbrdo, jer ovde je nemoguće trčati. Odlučujem, ishodaću svih 440m koliki je uspon, a to su uradila i većina takmičara oko mene. Neverovatno iscrpljen, iako sam hodao, dolazim na vrh i onda dobijam neku veliku dozu energije i velikom brzinom se spuštam na dole. Dolazim do 16.og km, do kraja ima još 5 uglavnom neravnog terena ali bez velikih uspona. Pokušavam koliko toliko da držim isti tempo, oko 4:35, i uspevam u tome. Shvatam da sam blizu cilja, da ću sigurno ići ispod priželjkivanih 01:45, i razmišljam o tome kako je trka neverovatno brzo prošla, valjda zbog toliko neizvesne i dinamične staze. Poslednja 2km sam već stvarno bio umoran ali nekako izgurah, konačno ulazim u cilj ispod 01:40. Peter Atila me najavljuje kao Subotičana i člana ARK TRON. U cilju me čeka Teleki koji je presrećan, i zbog svog odličnog rezultata, ali i zbog mog, jer je on više od mene verovao da mogu tako dobro da idem, i ubeđivao me da ću ići ispod 01:40. Ubrzo pristiže i Jamanta a odmah iza nje i herojski iznuren Stojke koji je dao poslednji atom snage da se dokopa cilja. Posle 5-6min dolazi i Ćira i posle male okrepe u cilju, zbog hladnoće krećemo polako ka bazenu gde ćemo sačekati ostale. Usput nailazimo i na Predraga koji polako grabi ka cilju. Na bazenu brčkanje u toploj vodi koje nam je neverovatno prijalo. Pristigli su polako i Seba, a zatim i Vugi i Saulić. Svi su prepuni utisaka. Na kratkoj ceremoniji bodrimo Đuriku koji je osvojio sjajno 3. mesto u svojoj kategoriji u izuzetno jakoj konkurenciji, a potom u osunčanom kafiću nas časti pivom povodom svog velikog uspeha. Nedugo potom, polako se tuširamo, presvlačimo i upućujemo ka autu odakle krećemo kući.
Zvanični rezultati koje su ostvarili predstavnici ARK TRON:
- Đerđ Teleki 1:34:23 (3. u kat.)
- Nemanja Rajković 1:39:34 (10. u kat.)
- Jamanta Šafranj 1:46:30 (7. u kat.)
- Damir Stojanov 1:46:53 (14. u kat.)
- Dragan Ćirić 1:52:25 (4. u kat.)
- Predrag Vejin 2:00:39 (29. u kat.)
- Sebastian Ludaić 2:15:20 (117. u kat.)
- Boris Saulić 2:56:39 (93. u kat.)
- Aleksandar Vugdelija 2:56:41 (145. u kat.)
Na putu do Subotice sumiramo utiske. Svraćamo do kafića (Huanita) u Baji gde pravimo kratki predah uz kafu. Nekako svi mogu da budu zadovoljni. Đurika je napravio sjajno vreme i popeo se na podijum. Ja sam za prvi put imao sjajno vreme-čak sam i sam sebe iznenadio. Jamanta je za nekoliko sekundi oborila svoj rekord na ovoj stazi, dok je Stojke herojski veoma bolestan izdržao do kraja. Ćira za svoje godine sjajno vreme i za malo mu izmaklo postolje. Vejin sigurno zadovoljan jer je savladao ovu pretešku stazu, a Seba je pokazao da se polako vraća u trkačku formu. I na kraju Saulić i Vugi, koji su došli da istrče ovu pretešku stazu a da se pri tom sjajno provedu u čemu su u potpunosti i uspeli.
Što se mene lično tiče, nosim neverovatne utiske. Staza je zaista teška ali prelepa i uzbudljiva. Domaćin sjajan. Ne postavlja se pitanje gde ću biti sledeće godine u ovo vreme, a mislim da isto mišljenje dele i svi ostali iz ekipe. Nadam se da ćemo sledeće godine nastupiti u još većem broju i da ćemo se na pravi način provesti i ponovo predstaviti naš mali, ali sada već naširoko poznat ARK TRON.
Leave a Reply