Beč, grad valcera, muzeja, Johana Štrausa i lepog plavog Dunava, 17.aprila 2011. godine bio je na trenutak grad MARATONA!!! Zaista je jedinstveni, za mene još nedoživljeni osećaj trčati u masi 25.000 trkača.

Toliko stvari bih želeo odjednom da napišem da jednostavno ne znam odakle da počnem. „Počni od samog početka…“, rekao bi nastavnik nesigurnom učeniku. Prijava, da prijava, to je bio početak, još negde u februaru. Nazva sam sestru koja živi u Wiener Neustadt-u, 50 kilometara od Beča i izrazio želju da je posetim treće vikenda aprila meseca, a ujedno i da iskoristim priliku da trčim ulicama Beča, a ona je odradila posao oko prijave. Uskoro, tačnije 9.marta 2011. na sajtu Bečkog maratona osvanulo je moje ime u startnoj listi: 20164 Sebastian Ludaic 1970 YUG M Tron. Samo dan kasnije, na pregledu rentgenskog snimka kod ortopeda saznao sam vrlo deprimirajuću činjenicu: desni kuk, koji me boli i ometa pri trčanju već više od godinu dana je poprilično istrošen I lekar je savetovao potpuni prekid trčanja!

Od tog momenta imao sam dve dijametalno suprotne želje: želeo sam poslušati lekara i prestati sa trčanjem kako dalje ne bih pogoršavao stanje kuka, a želeo sam i trčati na Bečkom polumaratonu. Jedino rešenje je bilo da se do 17.aprila pridržavam uputa lekara, a u Beču da ipak nastupim. Naravno, otkrivanjem ovog fenomenalnog rešenja, automatski sam bio spreman da prihvatim činjenicu da ću u Beču istrčati najsporiji polumaraton u životu, zbog 5 nedelja pauze i netreniranja, odnosno glavni i jedini cilj je bio završiti trku u bilo kom vremenu, naravno unutar limita od 150 minuta.

Dakle, reč je o Bečkom maratonu, gde je sve savršeno organizovano, kao uostalom i sve na zapadu, ali se isto tako i sve plaća. Kotizacija za učešće je 39eura, ali majica nije uključena u cenu. Za dodatnih 25eura možete priuštiti sebi kvalitetnu, ali po izgledu ne baš lepu maicu. Ukusi su različiti, meni se nije svidela, u poređenju sa majicom sa Budimpeštanskog polumaratona, čak izrazito ružna. Ulaz na Pasta party je bio besplatan, ali ako ste želeli porciju špageta za to ste trebali platiti 6,5eura, a za coca-colu ili pivo još 2,5eura. I naravno neizbežni čip, za tačno I precizno merenje vremena, košta 10eura, ali nakon trke dobija se nazad 7eura kaucije. Bečki marathon je prelep, raskošan, sadržajan, ali  i skup(za naše uslove), dok je recimo naš domaći Beogradski marathon potpuno suprotan. Drugim rečima, koliko para, toliko muzike!

Podizanje startnih brojeva vrši se u jednoj od ogromnih Mese hala. Pult sa preko 50 šaltera i podela brojeva 15-16. aprila omogućavaju da svi trkači, bez većih čekanja dođu do svojih brojeva. Šalteri su numerisani, odnosno podeljeni po startnim brojevima, 0-1000, 1001-2000, 2001-3000. Nema gužve nema čekanja. Na samom startnom broju tri sponzora, Anker, Kika i Sparkasse, ime I prezima trkača i zemlja (mi se još uvek vodimo pod “YUG”) i boja startnog bloka. Zašto je to bitno? Vrlo jednostavno, trkač koji polumaraton trči 2 sata, nema nikakve potrebe da se gura napred, da startuje među prvima, jer će posle tokom staze otežavati puno bržima od sebe prolazak, moraće ga zaobilaziti, kočiće trkače. Ovako svako stane u svoju zonu. Na čelu je bio Hajle Gebreselasije (ovde moram reći da ga sam ga video samo na slikama) sa ostalim Etijopljanima, Kenijcima i drugim brzim trkačima, pa sledi startni blok za trkače koji planiraju da stignu u cilj između 1:15:00-1:30:00, posle ide 1:30:00-1:45:00, a ja sam, zbog ranije opisane situacije I 5 nedelja ne trčanja, odlučio da stamen u blok 1:45:00-2:00:00, i to pri kraju tog bloka, odnosno sa ciljem da finiširam oko 2:00:00. To je bio žuti blok. Da se još malo vratim na halu za podizanje startnih brojeva, jer su se tu nalazili štandovi bukvalno svih proizvođača patika i sportske opreme. Adidas, Nike, Mizuno, Reebok. Iz ranijih iskustava sa sličnih većih maratona znam da cene opreme nisu ni malo niže, čak su više nego u radnjama, to jest u radnjama možete uloviti sniženje, ali u hali Bečkog maratona teško. U istoj hali sam podigao i svoj čip, kao i učesnički paket, u kojem je bilo svega: jedan energetski gel, 0,5L energetskog pića, kesica bundevinih smenki, kesica pečenih sojica, i još nekih grickalica, kao i mapa staze polumaratona i maratona, kao i tačan plan i vreme zatvaranja pojedinih ulica na kojima je trasa Bečkog maratona.

Došao je i taj dan….Parkirali smo 2,5km od starta, pored Pratera i velikog točka u Bečkom zabavnom parku. Start je bio u 9h, stigli smo na vreme, sat vremena ranije. Nakon presvlačenje I pričvršćivanja startnog broja na prednju stranu dresa krenuli smo pravom alejom prema startu. Zapravo smo se kretali trasom kuda ćemo trčati za sat vremena, ali u suprotnom smeru prema startu. Kakos mo se približavali mostu preko Dunava (most je prvih 1km staze) tako je sve više i više ljudi bilo oko nas. Zastajkivali smo da napravimo najbolje, najlepše fotografije i tražili smo Hajlea. Barem da ga vidimo, a tek kada bi se slikali sa njim! Pa dobro, nema nas puno sa istim ciljem, možda nekih 25.000! Brzo sam zaboravio Hajle Gebreselasija, vidim ja da nema vajde od njega i koncentrisao se na svoje probleme ili ciljeve. Zauzeo sam mesto na kraju svog startnog bloka i 15 minuta pre starta pored sebe, u onoj ogromnoj masi, ugledam Aleksandra Bokareva: ne mogu da verujem, da smo se dogovorili da se nađemo, garantujem ti da nema šanse da bi uspeli. Pred sam start na razglasu su se čuli zvuci himne Austrije I neizbežan valcer “Na lepom plavom Dunavu”, a ubrzo zatim i start. Ali to nije onaj start sa atletske staze, kada krenete kao iz katapulta, već je to start, kada vi jasno čujete pucanj pištolja, ali još nekoliko minuta tapkate u mestu. Tek nakon 2-3 minuta počeo sam se pomerati i to prvo potpuno lagan šetnja, pa polako, postepeno ubrzavanje, da bi već posle 4-5 minuta nakon pucnja počeo lagano da džogiram. i konačno, 6 minuta i nekoliko sekundi nakon Hajlea I ja sam prešao preko startne linije i sa svojim čipom preko magnetnog tepiha pokrenuo svoju štopericu, jednu od 25.000 štoperica smeštenih u centralni računar za tačno merenje vremena. Negde pre prvog kilometra, na sredini mosta, na metalnoj pregradi između dve trake ugledam sestru koja je spremno čekala sa fotoaparatom da me ugleda u masi. Ni ovo nisam očekivao da će uspeti, iako sam po prirodi večiti optimista.

U momentu kada sam protrčavao pored table koja označava prvi kilometar pogledao sam na štopericu koja je pokazivala 5:55. Prva pomisao mi je bila, ako održim ovaj, i pored ne treniranja, lagani i prijatni ritam, stižem u cilj oko 2:05:00. Međutim pričati o cilju polumaratona posle prvog kilometra je potpuno besmisleno, to najbolje zna onaj ko je već istrčao polumaraton. U tim prvim kilometrima primetio sam da nije bilo previše guranja, naglih preticanja ili preterano sporih trkača koje je trebalo zaobići. Bilo je manjih sustizanja, preticanja i zaobilaženja ali je to sasvim normalno u tolikoj masi trkača. To je bio dokaz da su uglavno svi trkači stali upravo u onaj startni blok koji im najviše odgovara po tempu trčanja. I to je vrlo bitno na trci sa ovolikim brojem učesnika. Primetio sam i to da se oni trkači koji ipak malo sporije trče od pomenutog tempa, drže više leve i desne ivice staze, da bi ih sredinom lakše obišli malo brži trkači. Sledeća interesantna stvar je bila činjenica da su ljudi, posmatrači, navijači stajali i sa leve i sa desne strane staze, aplaudiraju, navijaju, dobacuju reči podrške. Negde oko 3-4 kilometra pored staze naišao sam na prvi orkestar, ustvari bubnjare, koji su davali ritam trkačima i pojačavali osećaj sreće i zadovoljstva među učesnicima. Na 5-tom kilometru naišao sam na prvo osveženje. Iskreno da kažem nisam ni obraćao pažnju šta je bilo na stolovima, mene je samo zanimala čista voda i čim sam je ugledao, zgrabio sam jednu čašu i nastavio dalje uz neverovatan šum gaženja po plastičnim čašama. Ovakav zvuk nikada još nisam čuo, doduše nikad nisam ni pio vodu na tački osveženja, na kojoj je pre mene već prošlo nekih 5-6000 trkača. Da razgraničimo, nije u pitanju nekultura, da se bacaju čaše na sve strane, već je to sasvim normalna pojava da nemate vremena tražiti kantu za smeće. Garantujem da pola sata nakon što protrči i poslednji trkač na toj deonici, tu nećete naći ni jednu čašu na zemlji niti ćete predpostaviti da je nešto ranije tuda protutnjalo 25.000 ljudi. Pogled na sat, 27:30, a to znači da sam trčao prosek 5:30min/km u prvih 5km. Sa obzirom na činjenicu da sam prvi kilometar išao 5:55, zaključujem da sam posle toga dobro ubrzao, to jest ubrzala je cela kolona, pa me je povukla sa sobom. Na trenutak se setim kuka, a od njega nit raga ni glasa. Opet mi kroz glavu proleti cilj (to nikako nije dobro i izbegavajte razmišljati uopšte o cilju do god ga ne ugledate), kada bih držao ovaj tempo do kraja, bilo bi to 4-5 minuta ispod 2 sata.

Odjednom sevne onako podmuklo u desnom kuku, pa kroz butni mišić bol se spusti sa unutrašnje strane u koleno, da bi već u sledećem koraku popustilo. Poznat mi je bio taj tup bol, Više od godinu dana ga osećam i koči me maksimalno. Nastavim dalje i kroz 3-4 koraka ponovo. To je bio jasan signal da usporim toliko da prestane to sevanje na svakih par koraka, Pokušavam promeniti stil trčanja, drugačije se dočekivati na koraku, ali i dalje osećam blagu bol. Usporio sam na nekih 6:20min/km i bol polako popusti. Prestala je nakon 7-8 minuta i bojažljivo počnem da ubrzavam, ako se ritam od 6:20min/km do 6:10min/km može nazvati ubrzanjem. Tu sam video šta znači usporiti 30-40 sekundi. Odjednom su svi trkači bili brži od mene, nestali su likovi koje sam manje-više viđao na razdaljini od 10-20metara do tog momenta, a umesto njih pored mene su bila neka nova lica, ili što bi Đole rekao, neki novi klinci. Polako, ali sigurno povratim svoj raniji ritam i krenem opet zajedno sa masom, rame uz rame sa novi saputnicima na stazi. Ubrzo stignem i do 10-tog kilometra za 56:20. Osim tog očekivanog bola u desnom kuku drugih problema nisam imao. Disao sam ravnomerno, noge me nisu bolele, jedinu sam po brzini trčanja osećao da sam potpuno van forme zbog petonedeljne pauze. Ali nekako već na 10-tom kilometru sam znao ili osećao da ću izdržati do kraja i da ću imati planirano vreme oko 2 sata. Naravno, ako ne počne ponovo bol u kuku.

Taj osećaj ulio mi je dodatno samopouzdanje. Dodatnu energiju sam dobijao od publike, koja je na nekim mestima toliko suzila stazu da bi što više prišla trkačima, da smo samo 3-4 trkača mogli proći odjednom. Kao na onim biciklističkim trkama uzbrdo, kada pored bicikliste trči i publika i tapše biciklistu po leđima. Tapšanje po leđima nisam dobio, ali sam dobio “give me five”, odnosno dlan o dlan od dece pored staze, kojima je to mnogo značilo, I koji su već spremno čekali trkače sa ispruženim dlanovima. Sećam se svojih ranijih trka u Beogradu, Budimpešti, Osijeku, Novom Sadu, kada sam polumaraton trčao oko 1:35:00, da sam jedva čekao pri kraju trke da vidim nekog klinca pored staze da lupim sa njim  dlan o dlan. Deca poseduju strahovito veliku energiju. Setite se samo koliko puta malo dete skoči u toku jednog dana, koliko puta potrči, koliko čučnjeva napravi i to sve u igri, da toga nije ni svesno. Kao u onom vicu: šta zna dete šta je 300 kila, samo uzme i nosi. Kada “lupim pet” sa jednim detetom, kao da svu svoju energiju preda meni. To je u Beču bilo vrlo često, skoro da sam mogao držati desnu ruku ispruženu i tako trčati celom trasom jer je jako puno dece bilo pokraj staze. Kilometri su se dalje ređali, ređali su se i stolovi sa osveženjem, primećivao sam da je bilo i banana, energetskih pića, kockice šećera, ali mene je i dalje samo voda zanimala, što je provereno dobro ne treba menjati. Na 15-tom kilometru otvorio sam energetski gel koji sam nosio u džepu i pojeo, popio ga sa čašom vode, i to polako, prešao iz trka u šetnju na 10 sekundi, kako pravila nalažu, nigde se ne žurim, ne jurim rezultat. Bar sam siguran da se neću zagrcnuti. Trudio sam se da nastavim u istom ritmu, to jest da se ne naprežem, da trčim opušteno, Taj isti ritam sada je već značio da gubim u brzini 2-3 sekunde po kilometru, ali sam se namerno čuvao, da pokušam da trčim celom stazom. Znao sam da pre 20-tog kilometra ne smem pojačavati, odnosno naprezati se, jer postoji mogućnost da zbog netreniranja moj organizam neće izdržati do kraja i da ću prohodati, a to ipak nisam smeo dozvoliti sebi. Ako mi kuk dozvoljava trčanje, nisam smeo doći do faze da mi nestane snage i da zbog toga prohodam. Prolazim 17,18,19 kilometara, nemam nikakve znake iscrpljenosti  to mi još više daje snagu, čekam tablu na kojoj piše 20km i tu krećem u finiš. Kao prijatnu iznenađenje na 20-tom kilometru staza krene blago nizbrdo i to još više pojača moj tempo. Nisam siguran koliko sam ubrzao, po mom osećaju negde na 5:10min/km. Znam da sam odjednom obilazio puno trkača. Nije bilo jednostavno, morao sam paziti kada protrčavam jer je gužva i dalje bila velika. Želeo sam napraviti promenu ritma, ali je to ipak delimično bilo ograničeno zbog gužve. Ipak, bio je vrlo prijatan osećaj na trenutak biti brži od ostalih. Pomislim onako na trenutak, kao da pobeđujem nekoga ili nešto, dok obilazim desetine polumaratonaca, izvinite ljudi, do nedavno i ovaj trenutni brži tempo za mene je bio i suviše spor, pustite me samo malo da ga ponovo osetim svoju brzinu, da osetim te poslednje atome snage kada 300 metara pre cilja skrenem desno, prođem kroz jedan prolaz ili tunel, nisam siguran šta je bilo i osetim euforiju zbog istrčanog polumaratona. Kada sam izašao iz tog tunela, ugledam u daljini sat, ugledam dve velike montažne tribine i još  toliko ljudi uz ogradu koji su upravo u tom momentu skočili i stvorili huk kao kada na fudbalskoj utakmici domaći tim da gol i prolomi se stadion. Potpuno sam se naježio i nisam znao šta se dešava. Ugledao sam sat, pisalo je 2:06: i nešto, pogledam moju štopericu 2:00:25. Proleti mi u stotinki delova sekunde da ustvari razlika u satovima pokazuje koliko sam kasnije startovao nakon prvog takmičara. Huk se pojačavao, ja i dalje nisam znao zbog čega. Kao da su svi znali da sam sretan zbog istračanog polumaratona za 2 sata, kao nekada kada sam trčao bez problema sat i po, pa se raduju samnom. Odjednom, u desnoj potpuno praznoj traci pored mene, kao brzi voz protutnji omaleni crnac i ja shvatim da publika pozdravlja njega, pobednika maratona!!! Neko ko je pažljivo čitao ovo moje naporno, dugačko izlaganje, pomislio bi da je to Hajle Gebreselasije, ali nije, jer je on trča i pobedio u polumaratonu. Završio ga je za 1 sat i nešto sitno sekundi, verovatno se već i otuširao. Nema veze, ja sam svoj polumaraton završio za 2:00:39, rame uz rame sa pobednikom maratona i vrlo sam srećan zbog toga.

AdministratorIzveštaji sa trkaBeč, grad valcera, muzeja, Johana Štrausa i lepog plavog Dunava, 17.aprila 2011. godine bio je na trenutak grad MARATONA!!! Zaista je jedinstveni, za mene još nedoživljeni osećaj trčati u masi 25.000 trkača. Toliko stvari bih želeo odjednom da napišem da jednostavno ne znam odakle da počnem. „Počni od samog početka...“,...